3 straha od treniranja - debljina, mršavost, lijenost

Ako ste već neko vrijeme u svijetu treninga onda je sasvim moguće da teško zamišljate tjedan tijekom kojeg se neće dogoditi niti jedan trening. Možda ako je u pitanju godišnji, ili oporavak od neke nezgode, ali inače, tko još provodi dane svoga tjedna, a da ne uvrsti bar pokoji susret s bučicama, biciklom, terenom ili opremljenom garažom? 

U teretanama je sve više ljudi i dok je sasvim normalno da nisu svi podjednako motivirani, istih ciljeva i namjera u svom planu, pitamo se koliko su takva vježbališta nekima strana? Osobno, uvijek sam volio tu neobjašnjivo ugodnu kvalitetu teretana koju najlakše mogu predstaviti kao "izjednačavanje po hobiju". 

Bolje rečeno, svi smo tamo došli vježbati nešto svoje, a bez obzira tko je direktor neke firme, tko konobar, a tko umjetnik, svi moramo čekati svoj red na spravu, nositi ručnik, biti pristojni prema drugim članovima. I sve to u podjednakoj sportskoj odjeći. 

Međutim, stvari postaju drugačije kada krenemo podizati i tu se u pravilu vidi da su oni ozbiljniji sportaši među nama kudikamo sposobniji i moćniji po pitanju treninga. I tu dolazimo do naša "tri straha".

1. Imam previše kila, svi će mi se rugati.

Iako sam neko vrijeme mislio da je ovo čista izmišljotina, ljudi s viškom kila koji žele pozitivno utjecati na svoje zdravlje i kilažu ponekad se zaista prepadnu teretane kao okoline koja će njihovo nastojanje ismijavati. Zašto? Jer im je početna točka loša, ne izgledaju graciozno, snažno ili spretno. Brzo se oznoje, zapušu i sve im se čini tako teškim i nemogućim. Iskreno, koliko god bilo točno da u svakoj teretani, u svakom sportu, imate par kretena kojima je od njihovog posla važnije kako netko drugi radi svoj - te kako izgleda dok ga radi, teretana stvarno nije mjesto ismijavanja.

Dapače, brojni sportaši, a ponajviše bilderi, itekako pozdravljaju namjere svakoga tko želi izgledati bolje te se pobrinuti za svoje tijelo, čineći ga sposobnijim i više fit nego što je prije bilo. Ovdje se radi i o tome da si čovjek pridaje malo previše važnosti. Svi će me gledati, svi će mi se rugati, svima ću biti grozan. Zašto? Zašto bi netko trošio puno vremena gledajući nas? Zašto bi netko uzeo vrijedno vrijeme od svog treninga pa se rugao. To što u takvim situacijama postajemo vrlo svjesni svojih nedostataka ne znači da smo istovremeno najvažnija pojava u vidokrugu drugih ljudi. Nebitni smo - na jedan siguran način. Ne dozvolite tom strahu da vas drži od treninga!

2. Slab sam i/li malen, izgledat ću jadno.

Ovo sam, neskriveno, bio ja. Imao sam oko pedeset kila na izduženih metar i osamdeset. U životu sam se bavio sportovima koji možda imaju veze s idržljivosti, ali ne baš i velikom snagom. Dakle, znao sam da dolazim na mjesto gdje ću biti među mršavijima i slabijima. Vjerujte, bio sam. Nisam mogao napraviti niti jedan zgib, nisam uspio podići praznu šipku na bench pressu, nisam mogao dva dana normalno funkcionirati nakon prvog treninga. Znam što znači biti ozbiljno mršav i još ozbiljnije slab. Osobno, nije me to mučilo. Namjerio sam se trenirati iz neke svoje ljubavi prema bodybuildingu i vlastiti izgled gledao sam kao trenutno stanje stvari koje me ne opterećuje, već mi služi kao orjentir za dalje. 

Opet ista stvar kao i u prošlom slučaju, ekipa u teretani nije me sprdala već su svi bili od pomoći kada je zatrebalo. Zatrebalo je, kažem vam, češće nego sam mislio. Od pokazivanja vježbi, pridržavanja utega, spotiranja, što god je bilo na dnevnom redu vjerojatno sam bio u situaciji da barem jednom tražim pomoć. Ne, nisam izgledao ni moćno ni impresivno, ali jadno? To bi bila stvar stava i perspektive. Pazite na to jer jadni postajete prvo sebi, a onda takvi možete se jednakim učiniti i drugima.

3. Ma sve to je prevelika obaveza.

Što se dogodi kada strah upozna lijenost, odu na par spojeva, shvate da si pašu i ubrzo ulete u nešto ozbiljno? Dobijete ovaj slučaj! Strah od rada jer sve to zvuči kao mnogo posla, nešto na što se trebate odlučiti pa zatim dugo vremena provoditi, tko zna koliko će rezultati biti brzi i ono...nije neka sexy motivacija za upliv u takav projekt. Da su možda rezultati obećani kroz dva-tri treninga tijekom kojih ćemo sami sebi izgledati izuzetno atraktivno, čitava priča oko treniranja lakše bi se "prodala", ali ovako, jednostavno je previše. Stvar postaje gora ako ste možda pročitali plan treninga nekog ozbiljnijeg sportaša. On trenira i do sedam puta tjedno, sat-dva dnevno, to su velike težine, zamorne serije, odmori koji se čine prekratki. 

Kada nam lijenost i strah dođu do ove kombinacije najbolje je uzeti u obzir vlastite mogućnosti, navike i kapacitet. Da, sve to što smo naveli prevelika je obveza. Kako se može smanjiti? Na što ste voljni pristati? Ne morate odmah uletjeti u teretanu kao Arnold Schwarzenegger razmišljajući o neslućenim bilderskim postignućima. Što vam zvuči moguće? Imate li sigurno jedan dan u tjednu za trening? Imate li možda dva-tri? Može li se taj trening provoditi pola sata-četrdeset i pet minuta? Tako se kreće, ne od prevelikih obaveza, nego racionalnih koraka.

Strahovi nisu laki za prevladati, pogotovo ako u našim glavama žive besplatno te imaju monopol na čitav misaoni proces vezan uz određenu aktivnost. Ako je sve što povezujete uz trening nezadovoljstvo vlastitim izgledom ili golema količina rada koju treba uložiti u sam proces, lako se prestrašiti i odustati prije samog početka. 

U takvoj situaciji jednostavno treba "utegom na strah". Samopouzdanje se uistinu može pomoći bučicom, salo potjerati čučnjem, a lijenost opetovanim, prgavim inzistiranjem na idućem ponavljanju. 

Bitno je znati da teretana ne mora biti mjesto strahova i unaprijed zamišljenih trauma. Probajte prvo doći i vidjeti što zaista možete napraviti, kako će to sve zapravo izgledati. Iznenadit će vas što se one zločeste misli tada prve sakriju!

Team Proteka