Spada li bodybuilding u health & fitness branšu? Ima li štogod zdravo u bildanju ili je sve to marketinški trik iza kojeg se skrivaju lažna tijela, kojekakav doping i tko zna što sve ne?
Da mi je kuna za svaki put kada je netko ispod slike bodybuildera napisao „steroidi“, imao bih dovoljno za jednu vrlo respektabilnu kuru. Da su anabolici prisutni u bodybuildingu i nije neka tajna i tko ih želi na taj način isticati, valjda ima nešto od toga. Ali što to znači za cjelokupan sport i koliko je on kao skup svih svojih faktora dobar za čovjeka?
Uvijek jesam i nastavit ću odgovorno tvrditi da rekreativno bavljenje bodybuildingom može imati itekakve benefite za skoro svaku osobu, točnije, njeno zdravlje i izgled. Esencija bodybuildinga predstavlja poboljšavanje tijela, gradnju figure kao lijepe i funkcionalne „mašine“ u kojoj se lakše i bolje živi. S obzirom da nismo u filmu znanstvene fantastike, iz tijela ne možemo izaći i zamijeniti ih za bolja, što znači da trebamo zasukati rukave i primiti se posla. Nema sumnje, težak je to rad, često zastrašujuć i neprivlačan, a od njega je odustati lako. Još ako ste slučajno čuli da nema šanse za dobar izgled osim ako se ne „narokate“, brzo ćete se zapitati čemu sve to i zaboraviti na svoje članstvo u teretani.
Rekreativci ne moraju, ne preporuča im se, niti je u bilo kojem ne-medicinskom scenariju pametno da rabe anaboličke steroide ili drugu vrstu dopinga. Rekreativni bodbuilding simbolizira ostvarenje odgovornosti pojedinca da se aktivno pozabavi tijelom koje sa sobom vodi svugdje, svaki dan. Naravno, i rekreativni vježbači mogu imati neke komplekse ili pritiske unutar vlastite glave, no oni nikako ne predstavljaju stvarnu obvezu ili osudu na nužnost uporabe anabolika.
Profesionalni bodybuilderi i dobar dio uspješnih amatera aktivno koristi sportski doping. Stvarnost je takva da u dobu rastuće konkurencije i hiperekspanzije nekad potpuno marginalnog sporta steroidi počinju predstavljati još jedan dio arsenala u oružarnici onih koji su spremni na sve kako bi se našli ispred svojih konkurenata. Profesionalni je sport općenito takav, pun kompetitivnih pojedinaca kojima je karijerni i često osobni cilj biti brži, bolji i jači. Oni imaju svoju glavu za donošenje odluka i nitko od njih neće slučajno pasti na špricu testosterona koja se, nekim slučajem, našla u stražnjem džepu hlača.
Iako su možda najočitiji primjer nekoga tko rabi takve supstance, profesionalni i uspješni sportaši znaju od čega žive i koliko im je tijelo bitno, stoga i štetne prakse redovito prate i liječnički nadziru. Isto možete vidjeti i kod savjesnih i ozbiljnih amatera. Gdje ima soli u glavi, krvne pretrage su normalna stvar, a provjera općeg zdravlja, nešto što se ne miče s rasporeda.
Najveći je problem u onoj sivoj zoni populacije koja često nije ni natjecateljske naravi, možda bi se još trebala nazvati rekreativnom, ali sama je to odabrala biti i otisnula se u nešto o čemu nema baš mnogo znanja. To su ljudi koji doping uzimaju na svoju ruku, bez medicinske potrebe, bez aktivne sportske karijere i bez adekvatnih spoznaja da to učine pravilno i što sigurnije. To su oni koji nad bodybuilding nadviju najviše sjene. Njihove priče često završavaju bizarno ili tragično, ali gledajući im izgled možda bi posumnjali da nešto koriste, a doze su često iznad onih koje se pojavljuju i među natjecateljima.
Ne, bodybuilding nije zdrav kada mu se pristupi kao kemijskom ratovanju između kvazi alfa mužjaka. Kada kvartovski baja uzme više testosterona nego kolega natjecatelj, on nije bilder nego sramota. Nažalost, vrlo će vjerojatno on biti najglasniji propagator sebe kao bodybuildera iako mu je među najlošijim primjerima.
Nakon svega navedenog nećemo ustvrditi da je bodybuilding „nevin“ ili u potpunosti čist, ali da može te da bi u najviše slučajeva trebao biti zdrav, to svakako da.
Šteta što „nisu zdravi“ oni foliranit koji znaju reći da se bave njim.
Do Čitanja,
Luka Kuhar
