Dvije opasnosti u teretani!

Znam, kada vam netko kaže da teretana može biti opasna po zdravlje odmah prevrnete očima jer će vrlo vjerojatno doći onaj argument o tome kako biceps pregib iz nekog razloga može oduzeti deset centimetara visine. Ili neka varijanta te raskrinkane doskočice. 

Možda ipak pomislite na neku od nesretnih scena  koje su se znale pojavljivati u raznim internetskim video prilozima. Mišić puca, uteg pada, odlaze koljena. Vrisak, jauk, bol i pad. Nisu to neobične stvari za svijet treninga, a ovdje će biti govora o mogućim uzrocima. Dva su, pomalo neočekivana, ali logična!

1. Ego

O egu u teretani iskusni bilderi znaju mnogo i često ih možete vidjeti nasmijane kada o tome govore. Zašto? Jer su itekako iskusili o čemu se radi. Ne govorimo ovdje striktno nekim formalnim rječnikom. Ego je onaj glas u glavi koji vas tjera da prilikom prolaska kroz teretanu malo izbacite ramena i leđa pred "konkurentnim" muškarcem sličnih dimenzija ili jednostavno uvučete trbuh uzdižući prsa kraj lijepe dame koja trenira par koraka od vas.

To su one "simpatične" manifestacije ovog fenomena, ali mogu biti samo naznaka itekako opasnih i pogubnih. Raširiti ramena kao superheroj jedna je stvar, no doći do bench pressa i tamo se praviti važan ne uzimajući vlastite mogućnosti u ozbiljan obzir -  e to je nešto sasvim drugo.

Događa se baš zato što mnogi žele ispasti face, jači no što jesu, ili jednostavno opaki na treningu. Nije dovoljno odraditi svoju rutinu u miru, pazeći na pokret i adekvatnu kilažu. Ne, čitava teretana mora znati da treniramo i mora znati da to činimo vrlo jako i predano. Poželjno je glasati se, malo vikati i gunđati, svakako glasno izdisati. 

Problem se javlja, onaj vrlo opasan po sigurnost i zdravlje, kada nas ta samouvjerenost u lažne sposobnosti natjera činiti stvari koje nikako ne bi trebali.

Da, poželjno je pomicati vlastite granice i raditi na podizanju mogućnosti tijela, no moramo to činiti postepeno i ciljano u što kontroliranijim uvjetima. I možda još važnije - koncentrirano na pokret, ne na pažnju drugih.

Tako nastaju oni videi gdje se čovjek namjeri na biceps pregibu dizati bučicu koja mu očito nije dobra za tu svrhu s obzirom da ima više desetaka kilograma viška za taj pokret i njegovu trenutnu snagu. Tako se bench press pretvara iz punog pokreta u (kada je najbolji slučaj) bolan i kratkotrajan trzaj uz malo mahanja glavom, a (kada je gori slučaj u pitanju) nastaje povreda, uteg ispada i kreću ozbiljni problemi. 

Ja sam faca, uteg to mora znati!

Ego nas može natjerati da u lovu na pažnju počnemo lupati i stupati prije deadlifta, nekontrolirano vikati i skoro pa psovati utegu kao da nam je nešto skrivio svojom težinom.

Ne govorim o onoj natjecateljskoj razini ovdje gdje profesionalni bilder odrađuje težak trening, ili još bolje powerlifter čini sve što može kako bi se nabrijao na dizanje, već o namjernom pauniranju rekreativca koji će od ovog pokreta s odabranom kilažom vrlo vjerojatno zaraditi bruh mnogo prije stvarne medalje.

S razlogom se zato kaže da ego mora ostati po strani kada ulazimo u teretanu. On ne smije diktirati trening ili upravljati pokretom. Učini li to, stavljamo se u poziciju gdje dobra prosudba, pametno planiranje i optimalan učinak staju daleko iza sebeljubivosti, lažne samopouzdanosti i želje za pažnjom drugih osoba. Pripazimo dobro kada se ulovimo u ovakvom scenariju. Čisto da nam svu pažnju ne bi morali ukazivati doktori.

2. Nepažnja

Nepažnja nije nužno vezana uz glupost i glupiranje kao što je bio slučaj s našim prethodnim primjerom. Što ego radi iz maštanja o zadivljenim pogledima i dodatnom osjećaju veličine, nepažnja radi jer glavu transportira iz teretane na neko sasvim osmo mjesto čineći istu nesposobnom za adekvatnu pozornost koju vježbanje iziskuje.

Samo zato što nije kriva za "zločin iz ponosa" ne znači da je manje opasna ili pogubna. Neće vas natjerati da se pravite važnim pred zgodnom curom, ali, da, potrgati biceps može!

Događa se, često, kada smo pod stresom uzrokovanim ostatkom dnevnih obaveza. Kao ukupno psihofizčko opterećenje organizma stres se lako i poprilično neprimjetno gomila. Mnogi znaju reći - glava mi radi sto na sat, a da ni sami ne znaju o čemu točno razmišljaju jer im misli nisu precizne i duboke već letaju s jedne na drugu i tako u krug.

Sada zamislite da vam glava tako radi, a vi u rukama držite težak teret. U dobrom scenariju teret vas uspije "probuditi" iz začaranog kruga i vi mu se nekako možete posvetiti, odrađujući trening kako treba, međutim, često se dogodi da u ovakvim trenucima pokret izvodimo nepažljivo, polovično ili ubrzano ne razmišljajući o tome kako rukujemo potencijalno opasnim teretom. 

Jasno nam je svima da neće baš svako ponavljanje svake vježbe u svakom treningu biti sasvim koncentrirana aktivnost s potpunim fokusom na uključena mišićna vlakna, ali biti nepažljiv može značiti i biti u longeti! 

Nepažnja je posebno opasna u trenucima završavanja vježbe, kada um vrlo brzo prođe udaljenost od iskustva napora do bilo čega aktualnog u glavi. Ovo je problematično jer uteg, uže ili ručku ne vraćamo polagano na njihovo mjesto.

Uteg u ruci, a glava u oblacima

Otpuštamo hvat, potpuno ili polovično, opuštamo mišić koji je radio i odjednom -pras, sajla nas je nezgodno trznula, ručka nešto počupala, utegom smo promašili stalak. 

Ne mora to biti dramatično kao uspavani promašaj squat racka. Dovoljno je fulati stalak za bučice i zatim se bolno susresti s padajućim utegom na vlastitom nožnom palcu. Vidjeli smo to više puta.

Sanjaranje, brige i sve ostale umne aktivnosti mogu i trebaju doći na red tek onda kada smo teretom odradili sve što smo imali, ali baš sve. Ne samo prvo, srednje ili zadnje ponavljanje! Sigurno smo ga odložili i više se njime baš i ne možemo ugroziti. 

Povrede nastupaju kada loša tehnika susretne neprilagođenu težinu, ne uvijek, ali možete to uzeti kao neki siguran recept za loš provod.

Ego je taj koji će vas natjerati da radite dobru stvar (gurate granice) na katastrofalan način, ne gledajući uopće što se dogodilo s omjerom uloženog i dobivenog ili pažljivije promatrajući vlastite mogućnosti. Njemu je na pameti "slava" postignuta uspjehom! Opasnost? Ne treba njemu ta razina negativnosti u životu.

S druge strane, nepažnja će se pobrinuti da fokus na mišić stavite nešto kasnije od nužnog, kada se već dogodi opasnost na koju, pogađate, niste obratili pažnju! 

Dobra je stvar što obje ove pojave možemo kontrolirati tako da o njima dobro razmislimo prije treninga i obratimo pozornost tijekom na to događa li nam se nešto od navedenog.

Poanta pametnog treninga nije u instinktivnom pauniranju ili nepažljivom prolasku kroz vježbu. Cilj je osigurati treningu dovoljno stimulacije za proces oporavka koji sve to honorira prehranom i mudrim oporavkom.

Ego neka ostane van teretane, a pažnja vrlo prisutna pri svakom pokretu!

Team Proteka