Ovogodišnje izdanje državnog prvenstva privedeno je kraju u, moram priznati, svom jako dobrom izdanju. Brzina, organizacija i sam tijek natjecanja odrađeni su na izuzetno visokoj razini tako da smo brzo bili gotov, no to ne znači da je
kvalitete manjkalo...
Naš tim imao je mnogo posla oko video uradaka, reprzentacije i svega ostalog pa smo same kategorije popratili polu-redovito. Ipak, one koje smo uspjeli vidjeti bile su nam itekako interesantne, a čitava je priča otpočela s mladim nadam juniorskog bodybuildinga. Kategorijom koju treba provjeriti svatko koga zapravo zanima budućnost ovog sporta kod nas.
Furić i ja predviđali smo sraz Dleska i Franjića u još jednom duelu koji će ukrasti show. Njih su dvojica uvijek korak udaljeni jedan od drugog. Bilo je tako i sada, ali show je ukrao Robert Majić iz kluba Body Art. Robert je tako nastavio trend kojeg je Franjić postavio, odnosno isticanje činjenice da kilaža nije nešto što će nužno odrediti bodybuildera. Mladi natjecatelj nije imao ni sedamdeset kilograma, a kvaliteta koju je pokazao odmah ga je postavila na vodeću poziciju. Kompaktan i skladan iz poze u pozu dominirao je nad konkurencijom i na kraju zasluženo izašao kao šampion. Spomenuti dvojac, Franjić i Dlesk završili su na trećem i četvrtom mjestu očito izmoreni sezonom koju su započeli još prije nekog vremena s europskim prvenstvom kao glavnim natjecanjem "turneje".
Što se bikinija tiče imali smo ga zastupljenog u dvije vrhunske natjecateljice, Tiu i Ivonu. Također juniorke, one su zasjale najprestižnijim sjajem. Dobro je vidjeti da najpopularnija ženska kategorija iznova privlači nova lica za koja se nadam da će ostati u sportu. Tia je pokazala da formu za ovu kategoriju stvarno treba dobro pogoditi, a Ivona se istaknula prezentacijom dostojnom vremešnije natjecateljice. Obavljen posao publika je valorizirala s ovacijama i pljeskom.
Došli su nam i klasičari koje je bilo vrlo interesantno gledati. Niska kategorija obilovala je potencijalom, a predvodnik mišićava čopora bio je sada već legendarni Robert Horvat o čijoj se karijeri može napisati roman. Robert se odvojio od ostalih najviše u leđnim pozama kada su njegove separacije zadnje lože i gluteusa bile jednostavno previše. Ono što je interesantno je to da ga je pratio...Robert Majić! Onaj isti dečko iz juniora fantastično je prošao u seniorskoj classic konkurenciji. Tu bih još spomenuo i Inera Čučkovića te Filipa Menkinovskog koji su ovo natjecanje očigledno ozbiljno shvatili i došli spremni.
Visoki classic imao je visoku klasu natjecatelja! Da ne okolišamo, pobjednik je nekako bio siguran od prve sekunde u liku Dražena Vrbančića koji svojim skladom sada već i generacije poučava tomu što je zapravo pravi classic bodybuilder. Osim što je tamo rasturio, Vrbu moram pohvaliti i za nastup u mastersima gdje su se pobrkale pozing muzike i on se u čitavoj situaciji ponio kao istinski profesionalac sa kvalitetnim pozingom. Ostatak kategorije bio je predmet diskusije između mene i nekoliko prominentnih domaćih imena u bodybuildingu. Mislili smo da se vodi bitka između Majića i Šandora za srebro i broncu, no tu se negdje pojavio Sandi Imerović koji si je priskrbio drugu najsjajniju medalju. Nije to bilo njegovo najbolje izdanje, a izdašne količine otopljene boje figuri nisu pomogli. Imerović je unatoč tomu odličan primjer classic bodybuildera, samo njegov puni sjaj ipak ide dalje od danas viđene verzije.
Zatim bodyfitnessice u kojima se pojavila Zrinka Fišer. Ne znam mogu li koristiti usporedbu o prerastanju cipela, ali Zrinka je za ovo natjecanje jednostavno klasa van usporebe. Na bini postoje ona pa zatim svi ostali. Bilo ju je dobro vidjeti u oštrom i kvalitetnom izdanju, no mišljenja sam da su njezine bitke na inozemnim pozornicama. Ovdje je svoj trag usjekla u same temelje kategorije. Iza nje se nalazila Nika Maštruko koja je kao juniorka bez problema potukla seniorke. Zrinka je bila van domašaja, no mlada Nika nije ostala bez aduta protiv veteranke sporta. Prezentacijom je dominirala na bini u maniri iskusne natjecateljice, teško da bi netko pogodio da se radi o prvoj sezoni. Srebro joj je pripalo vrlo zasluženo.
Muški bodybuilding do osamdeset kilograma predstavio nam je Sikoru. Natjecatelj iz kluba Dubrava bio je, jednim pojmom, fenomenalan. Konstitucija i mišićavost koju posjeduje pronosile su ga iz poze u pozu kao glavno ime u prvoj bilderskoj kategoriji. Ravnomjerno raspoređena masa i separacije na svim pravim mjestima Sikori su osigurali zlato. No, ne bez borbe! Spremni Ante Baraba u stopu je jurio na Nenada i nije mu dao mira svojom drugačijom, također hvale vrijednom figurom. Pozirajući u stilu Yatesa, jednostavno na dobro znanu Carminu Buranu, Baraba je svima dao na znanje kako od njega možemo očekivati super rezultate u budućnosti.
Najžešća konkurencija odvijala se u bilderskom okruženju do devedeset kilograma gdje se sva pažnja skrenula na Franjića i Salopeka koji ujedno mogu biti proglašeni kao najtjesniji duel dana. Salopek izlazi kao pobjednik, ali jednako lako mogao je to biti i Franjić koji se na natjecanju najviše istaknuo slobodnim pozingom kupeći ovacije okupljenog mnoštva. Kako su prolazili kroz poze, nadopunjavali su se manama i vrlinama svojih figura. Salopek dominantan u prednjim pozama, Franjić u bočnim. Bitka je bila neizvjesna i momcima prije svega treba čestitati na formi u kojoj smo svi mogli uživati.
Teška kategorija do devedeset kilograma iskupila je Luku Dleska koji si priskrbljuje brončanu medalju ispred veterana Zlatka Piralića koji je ovo natjecanje prije par godina osvojio. Ovoga puta, pobjednik je bio jasan odmah, predstavnik kluba Veli Jože iz Poreča možda bi se tako i trebao zvati. Veli Jože bio je gotovo mitski orijaš, baš kao što je i spomenuti natjecatelj djelovao kao gigant.
Nisam mislio da ću ovo ikada kazati, ali valjda mi je najintersantnije bilo gledati muški physique, tj. visoku kategoriju. U nižoj sam pratio sraz Selvera Kase i Dražena Kovačevića, dvojice svima nama poznatih natjecatelja koji su oprali konkurenciju kao od šale zauzimajući vodeće pozicije. Dražen skladniji, Selver bitno oderaniji. Bilo ih je dobro za vidjeti kao valjane predstavnike kategorije.
Ta viša kategorija završila je lagodnom dominacijom Mateja Barišića. Ako se pitate tko bi to bio, ja Vas ne krivim. Do prije određenog vremena ni ja nisam imao pojma tko je simpatični Zadranin koji je tukao konkureciju gore nego Real Dinamo. Matej nam najbolje pokazuje da se u physique kategoriji mogu vidjeti potencijali za nešto više. Ljudi koji možda ne bi imali hrabrosti krenuti u bilderske vode same po sebi, već je ovako njihov način otkrivanja vlastita talenta. U svojoj je kategoriji bio najbolji. O tomu ima manje spora nego o pitanju je li whey steroid, ali poanta je u figuri koju treba uzeti kao obećanje nečeg višeg. Izdvojila ga je povoljna konstitucija, a zastrašujući odsjaj potencijala u određenim mišićnim skupinama postavlja nam pitanje što u budućnosti od njega možemo očekivati. Rekao sam mu da može biti ili prvi ili zadnji, ili zlato ili diskvalifikacija. Čak, da budem posve iskren, vidjevši ga u treninzima, naginjao sam drugospomenutoj opciji. Čini se ipak da je uz Niku Maštruko pronašao recepturu koja je pokazala idealan omjer potencijala i dominantnih prednosti za physique. Stvarno, svaka čast.
O državnom još nismo završili. Imamo video, a čekamo i potpune rezultate. Sve što imamo, brzo ćemo objaviti kroz naredne dane!
Do Čitanja,
Luka Kuhar
