Izlika svih izlika, najprigodnija laž koju govorimo sami sebi i opravdanje koje rado bacimo u raspravi s drugima. Sagledat ćemo „nemam vremena“ iz jedne druge perspektive.
Čitao sam u zadnje vrijeme, ma zapravo, ne u zadnje vrijeme nego otkad pratim bodybuilding bezbroj postova, tekstova i mišljenja o managementu vremena, slaganju tablica, pravilnika, regula i rasporeda itd. Čovjek čovjeka pokušava uvjeriti da, gle čuda, dan ima dvadeset četiri sata te da postoji način na koji možemo bolje i odgovornije gospodariti svojim vremenom.
Zvuči kao da je Kristofor Kolumbo došao do Amerike u želji da otkrije toplu vodu.
Ajmo si sada ovdje svi iskreno priznati da je stvarno, ali stvaaarno rijetko u pitanju raspolaganje vremenom te da je pravi razlog manjak volje, odnosno dobra stara lijenost. Čuda se daju strpati u dvadeset četiri sata, čuda! Ali postavlja se pitanje koliki dio svoga dana vi zapravo želite provesti dajući svoju mentalnu, fizičku i kakvu već ne energiju u obavljanje nekih zadataka i prolazak kroz određene procese.
Za nas lijenčine moraju se smišljati obroci gotovi u pet minuta. Kao da smo svi direktori Microsofta ili predsjednici država kojima je dan, više manje, od jutra do mraka pun obaveza. A zanimljivo, svi se stignemo žaliti kako nemamo vremena na društvenim mrežama – ultimativnom alatu za gubljenje istog. Nekad i jedni drugima vrlo rado objašnjavamo koliko to nemamo vremena - a mogli bi raditi bar nešto od onog što "ne stignemo".
Gledajte, stvarno postoje scenariji, dani, tjedni, mjeseci, možda čak i godine kada je za neke stvari teško naći vrijeme. Međutim, ne događa se uvijek, svakome od nas i pogotovo ne stalno. Još jednom ću naglasiti, nije da nemamo vremena, jednostavno nam se ne da.
Izmišljanje zauzetosti treba prepustiti svoje mjesto iskrenosti! Izludio vas je partner? Cura vam diže živce? Roditelji skaču po glavi? Obveze stvaraju pritisak? Sve nas to može mentalno iscrpiti i učiniti bezvoljnima, nezainteresiranima za bilo što konstruktivo. Eh, samo kad bi to ego imao hrabrosti priznati. Lakše je reći - toliko pucam od posla da nemam vremena, nego - jednostavno pucam i nemam trenutno kapaciteta za to.
Nemam vremena za trening od dvadeset do četrdeset pet minuta u danu? Ma kog ja zajebavam.
Ne stignem odvojiti deset do petnaest minuta da skuham zaista kvalitetan obrok tu i tamo? Otkud mi obraza da tako izmišljam?
Ne stignem trenirati, ne stignem se pravilno hraniti, ne stignem ovo, ne stignem ono, ne stignem biti dobar partner, zaposlenik, šef, jednostavno ne stignem. Možda koju ulogu u svom životu stvarno ne stignemo igrati, ali da li je nemoguće da nam se sudjelovati u nekima jednostavno ne da?
Sjetimo se tako da kada sami govorimo da nemamo vremena ili pričamo s osobom kojoj je to glavni izgovor pokušamo razlučiti je li ta osoba uopće zainteresirana odvojiti vrijeme da obavi nešto kako spada.
Neka ovo bude za sve nas kojima se imati vremena – ne da.
Do Čitanja,
Luka Kuhar
