Kako ostati motiviran za trening?

I naravno u redu je odustati od treninga. Nemojte misliti da je sportski život aktivnog vježbanja, natjecanja i/ili utakmica nešto tiranijom nametnuto i neizbježno. Tjelovježba ne smije biti strahovlada, već odabrano obogaćivanje vlastita života. Često je baš u toj pogrešnoj perspektivi ključ neredovitosti, odustajanja i posljedičnog predbacivanja samome sebi.

Zašto?

Jer smo se prisilom u startu osudili na propast. Krenuti s treninzima bez želje, motivacije i razloga kojeg smo prihvatili te voljom stvarno zastupali prečesto je samo iščekivanje prestanka. Zavoljeti proces puno je teže ako ne volite činjenicu da s njim započinjete. Možete imati novu opremu za trening, najbolji whey, idealnu playlistu, ali u tom scenariju igrate vlastita protivnika. Bolje rečeno, ako vas se "tjera" u teretanu, vrlo brzo stiže dan s kojim ju "zauvijek" napuštate. 

U svojoj knjizi o vježbanju i zdravlju, Brian Sharkey i Steven Gaskill dotiču se dalekosežnog utjecaja aktivnog života. On ne mora biti bolno iskustvo, već sasvim ugodno. Blagotvoran je po zdravlje srca, potrošnju energije kroz rad mišića iz čega slijedi održavanje povoljne tjelesne težine. Smanjuje rizik od dijabetesa i malignih oboljenja te pomaže u kontroliranju razine stresa. Njega najlakše definiramo kao ukupno opterećenje naših okolnosti i obaveza po psihofizičko zdravlje.

Fokusirajmo se malo na taj stres. Stavimo ga u prvi plan. Njega kao takvog ne želimo! Doduše, ako je nužna nuspojava života, planiramo i trudimo se umanjiti ga na svaki mogući način. Tako nije nepoznato da mnogi vježbači trening doživljavaju kao svojevrsnu "terapiju željezom" čiji je težak tempo prava katarza. Ostavljanje problema, negative, ljutnje ili tuge na spravi i pod šipkom. 

Tako je to u romantičnim verzijama grube teretanske ljubavi, ali ne nužno i u realnostima mnogih rekreativaca. 

Kada sam kretao u teretanu s ciljem bildanja, fitness kao trend još se nije razbuktao kao danas. Standardna postava više-manje svaki puta. Onaj tip koji u teretani slovi za inventar, dvojica koji jedan drugoga motiviraju, četiri prijatelja koji više čavrljaju nego vježbaju i par poslovnjaka čiji tempo odaje brigu da neće stići odraditi trening u malo vremena kojeg su pronašli.

Što je svima zajedničko? Prelomili su trenirati i sada treniraju. Neki više, neki manje intenzivno. Jedni radi zdravlja, drugi radi izgleda, treći jer im prazni dnevni teret psihe. Ne samo da su jednom prelomili oko treniranja, već im je to postalo ritualom, rutinom i važnim običajem na dnevnoj ili tjednoj bazi.

Oni su ti koji osjete pozitivan učinak treninga na ovaj ili onaj način te ih možemo strpati u tu romantičnu sliku o težinskom lijeku utega. 

Naš problem njihov je čest pratitelj. Onaj teretanski duh kojeg se svi kunu da ponekad vide. 

Čovjek kojem je trening postao i ostao životni stres. Članarine ga pamte kao čovjeka spremnog da si 1.2. prizna kako je 2.1. lagao samoga sebe. 

Kako nekome objasniti da trening pomaže s raspoloženjem kada se na sam spomen teretane naježi i okrene? Pa to je stres! A možda, samo možda, i u tome ima nešto dobroga? Na što mislim?

Trening je terapija onima koji su zapravo prekaljeni vježbači. Navikli su na određenu ugodu neugode i upalu smatraju nagradom, a ne argumentom za vječno ostajanje doma. Dovoljno su puta podigli teret da ga još uvijek smatraju teškim izazovom, ali nije im više...pa...teret.

Ako vam netko objašnjava trening kao svojevrsnu katarzu, vjerujte mi, nije u tom svijetu od jučer. Za takav stav trebaju vrijeme i iskustvo. Ne uvijek, ima rijetkih kojima klikne odmah i dogodi se prva ljubav. Pa opet, s obzirom na to da su mnogi od nas zbog različitih razloga iznova dolazili i odlazili iz teretane, razlikujemo tri stupnja tog procesa.

1. Mučenje - Ne ciljam ovdje na svakovrsne metode nanošenja boli koje ste možda vidjeli u filmovima. Nitko nas neće zapaliti, oderati ili rastrgati, no uvod u svijet treninga nosi sa sobom određeno breme muke koju izdržava samo discipliniran duh. Kažem duh jer tijelo samo po sebi prolazi adaptaciju na čitav proces. Prvi trening može se činiti težak, može se doimati lagan, ali vjerujte, moguće je da vas čeka itekakva upala!

2. Učenje - Nakon prvobitne muke počinjemo upoznavati svoje tijelo, pokrete koje koristimo tijekom treninga i tempo oporavka čija je nužnost sada više puta doživljena. Učimo se - na sebe! Prijatelj možda voli izvoditi potisak s klupe (bench press), ali nama nikako "ne sjeda" pokret. Možemo li ga naučiti pravilnije? Možemo li iz toga naučiti što našem tijelu paše? Ovaj stupanj, obično bitno dulji od prvoga, otkriva mnogo.

3. Redovitost - Kada razumijemo upale, napor i težine, a naučili smo izvoditi vježbe i dovoljno odmoriti između treninga, postajemo sve redovitiji. Zašto? Jer znamo kamo idemo i još važnije - kakvi idemo! Redovitost tu često podrazumijeva dodavanje još kojeg treninga u rutinu baš zato što smo na njega spremni i u njemu spremni uživati.

Iz svega ovoga jasno je gdje susrećemo prvi kamen spoticanja. Muka nije ljupka! Malo tko odmah zagrize jer osjeti bol u tricepsima, vibrira kao podivljala perilica na trbušnjacima ili gubi dah na traci. Taj dio puta nikome nije osobito sjajan. Međutim, prolazan je. Nije vječna osuda.

 Ovdje treba izdržati!

 A onda...možda smo to prošli, ali svejedno odustajemo. Sada, u vrijeme pandemije, osobito je lako razumjeti zašto ljudi dižu ruke od šipke ili noge s bicikla. Reklo bi se da je sve otišlo u "onu stvar" pa kako uopće pronaći volju za trening - pogotovo ako su teretane zatvorene, a mogućnosti male? Kako se vratiti i sada kada jesu otvorene? Bilo je to stresno razdoblje, treba li vam novi stres?

 U tom grmu leži zec. Percepcija treninga kao stresora i ugnjetavača zadržava vas doma dokle god postoji. 

Trening je zapravo povratak kontroli. Promislite malo. Šipka nije general, traka ne urla na vas, a ni taj posvećeni trener nema nikakvu zlu namjeru. Svi su ovdje kako bi vam pomogli. U čemu? Uspostavi kontrole!

Vraćajući sebe - sebi, brinući o vlastitom zdravlju, mobilnosti, snazi i aktivnosti, dobivamo veću kontrolu nad svojim tijelom. Funkcioniramo kompletnije i konkretnije, usavršavajući novostečene mogućnosti svakim idućim treningom. Nije uteg tu da pokori nas! Mi se služimo njime. Ništa nam ne može, izuzev onoga što dozvolimo. Baš je zato opasno projicirati na njega određenu sliku strašila. 

Ako vam trening i je stres - onda je dobro znati kako ćete ga lako nadvladati i okrenuti u vlastitu korist. Osvajajući taj "teretanski front" automatski ste spremniji i za sva ostala životna bojišta. Težak trening gradi i oblikuje čvrst karakter. Čvrst karakter zatim poražava sve teže treninge, a sve to rezultira boljitkom u sferama zdravlja, izgleda, samopouzdanja i ostalih psihofizičkih mogućnosti.

 Postavite situaciju drugačije. Trening nije nešto što "morate odraditi", nije zločesto čudovište od kojeg se treba sakriti. Ne može vam ništa, zaista. Ali ako ga se pošteno uhvatite - e onda vi s njim možete mnogo!

 Team Proteka