Iako u svom originalu ova uzrečica zvuči malo drugačije, primjenjiva je i nama u poslu forme i mišića.
Teško da prođe dan u ovom sportu ili bar koja usporedba dvojice ili više bodybuildera, a da se ne spominje opjevana genetika. Za mnoge najdraža isprika, tek rijetkima stvarna prepreka glede konkurencije. Biti genetski nadaren u bodybuildingu bi značilo biti „lijep“.
Srećom po nas koji nismo prirodno divni, prvo pravilo bodybuildinga upravo je nužnost upornosti. Bolje rečeno, i „lijep“ i „ružan“ trebaju ulagati vremena i napora u svoju figuru. Možda će jedan od njih zaista trebati uložiti više, ali bez tog zalaganja nema smisla govoriti o rastu.
U bodybuildingu sam već dugi niz godina i svjedočio sam objema krajnostima. S jedne strane, iznimno genetski talentiran natjecatelj za kojeg bi rekli da raste od gledanja utega, a nasuprot njega čovjek pitbull koji po nekim svojim obilježjima izgleda kao da bi se bolje snašao u drugom sportu, ali grize li ga grize i polako njegov zagriz ulazi u teritorij ovog prvog.
Ne želim ovdje stvarati dojam neke „Cinderella story“ o tome da će upornost uvijek pobijediti talent jer ako je talent uporan, nije da će mu se baš lako stati na put. Međutim, takvo što očito je samo na najvišoj razini sporta te ne treba obeshrabrivati bilo koga glede mogućnosti njegovog napredovanja.
Ono gdje mnogi od nas upadnu u zamku jest lažna pomisao da radimo dovoljno te da nam je upornost na adekvatnoj razini, istovremeno njegujući lijepu laž da je jedini razlog stagnacije to što nas je davno proklela vještica genetika.
Sjetimo se onda, u takvim trenucima, da vrlo vjerojatno ipak dajemo osjetno manje od naših maksimalnih kapaciteta i da možemo prizivati te uspoređivat genetiku s radom tek onda kada stignemo na razinu gdje lijevo i desno oko sebe vidimo izvrsne konkurente od kojih gubimo ili dobivamo isključivo na te nijanse.
Do Čitanja,
Luka Kuhar
