Ne znam kako vi, ali ima nas ovdje kojima je koncentracija na treningu s vremenom postala luksuz, a vrlo je često ponestane. Iako nam je vrlo, vrlo bitna!
Koncentraciju ovdje možemo gledati kao maksimalno prisutno i aktivno obavljanje neke radnje. Prolazak kroz njene segmente bez automatizma i uz potrebno uključivanje svaki puta kada treba. Njena suprotnost bila bi pasivna, skoro pa i nezainteresirana radnja odvedena do svog kraja dovoljno da na neki način zadovolji formu, ali ju nikako ne iskoristi do maksimuma.
Koncentracija na treningu
Kad sam bio mlađi skoro pa sam svaki trening odradio potpuno fokusiran i koncentriran na vježbe baš zato što sam treniranje gledao kao najvažniju stavku dana kojoj sve podređujem i pored koje ostale obaveze (što stvarno, što zamišljeno) blijede u usporedbi. U takvom mentalnom okruženju jasno je zašto možemo odraditi stvari kako treba, ili barem kako najbolje znamo.
Takav je mentalni sklop prisutan i kod profesionalnih sportaša koji znaju od čega žive i što bi za uspjeh u tome trebali napraviti. Tu su i rivalstva, nacionalni ponos, timski duh, ego. Ima svega što još dodatno pomaže ulasku u svijet treninga maksimalno posvećeno.
Mnogim rekreativcima i entuzijastima, međutim, dogodi se život. Faks postane sve teži, posao malo stisne, nova ljubav traži vremena, klinci su tu. Obaveza ima koliko hoćete. Opterećeni mnogima od njih ipak dolazimo na trening i tamo odrađujemo svoj program. Malo smo na toj lat mašini, jel četvrta il peta serija? Tko bi znao. Jesam radio dvanaest ponavljanja ili sam to samo na prvoj seriji jer je bilo zagrijavanje?
Veslanje u pretklonu, ajde samo da završi. Par serija, ponavljanje gore/dole. I eto me nakon sat vremena u teretani, nisam iskreno sasvim siguran što sam odradio. Osjetim po blagom zatezanju da su očito bila leđa u pitanju, a bol u bicepsima sugerira mi da težine i pokrete nisam uvijek optimizirao za pogađanje romboida i latova. Što se može, zar ne?
I tako shvatim da gubim koncentraciju. Treninzi i dalje idu jedan za drugim, ali ne napredujem baš kako sam htio, prilično sam siguran da upale izostaju baš zato što se ne mučim mnogo. Radim ja što treba, ali ne radim kako treba i uspio sam se koncentrirati na činjenicu da - nisam koncentriran!
Prolazim tako premisu za ovaj članak i gledam što mi je sve moglo narušavati koncentraciju kroz vrijeme i vidim - ima tu i stvari za koje nikada ne bih rekao, pa sam mislio da prođemo samo dvije i pogledamo im malo u oči iako nisu baš tako simpatične za gledanje:
1. Glasna, jako glasna, muzika.
Nije tajna da mnogi vježbači, bilo rekreativci ili profesionalci, trebaju nešto moćno i glasno na slušalicama da ih pogura na treningu. Bilo da je to neka elektronička bombonijada, stari rep ili teški metal, samo neka lupa - rekla bi jedna žanrovima daleka pjesma.
Meni je glasna muzika (rock i teže note) bila redovan pratitelj u teretani. I ako budem sasvim iskren, koliko me mogla startati za trening, toliko ga je mogla i preuzeti. Znao sam se ulovit kako ponavljanja radim u ritmu bubnjeva, ili za vrijeme gitarske solaže ubrzavam tempo, nemajući nikakvu predodžbu o cilju vježbe, broju ponavljanja itd.
Koncentrirao sam se na zanos. Nisam nužno gledao osjetim li kontraciju željenog mišića, odrađujem li kretnju unutar granica vježbe ili sigurnosti. Čovjek se - u nedostatku preciznijeg termina - nabrije zbog pjesme i ponese ga. Super je kad vam treba ono nešto za pokretanje, loše je kada si stvarno ufilmate u glavu da ritam pjesme diktira napredak mišića. Danas zato često neke vježbe i serije radim uz tišu glazbu ili potpuno bez glazbe ako vidim da sam zbog poznatih i rado slušanih tonova mišiće proveo kroz automatizirane, neoptimalne radnje.
2. Mobitel (danas pametni telefon, eto da se ne uvrijedi)
Osobno, mobitel sam na trening nosio prije desetak godina (nije bio naročito pametan, a nisam ni ja). Tada sam kroz onih jadnih par megapixela povremeno slikao teretanu ili sebe, no vrlo mi je brzo postalo jasno da - vidi vraga - pauze odjednom postaju duže, brže se hladim, manje vremena provodim trenirajući i tih "samo deset sekundi" da nešto pogledam ili opalim sliku, postane "stodeset" bez ikakvog problema.
Danas je tu za hitne slučajeve i povremeno puštanje muzike. Magija bluetootha drži ga daleko od mojih ruku, one su u teretanu došle zbog utega. Nažalost, trend mobitela na treningu ne samo da je raširen već je i alarmantan po pitanju stvarnog vježbanja u teretani. Čovjek uzme tu sitnu spravicu, sjedne, malo vrti prstom po ekranu i eto ga - mi odradili već četiri serije, on se svojski zadubio u neku od društvenih mreža. Čak se i nalaktio da si pomogne.
Da, to je malo karikaturalno ekstreman slučaj, no i oni blagi su problem. Gledanje u ekran svako malo, razmišljanje o pedeset drugih stvari, dopisivanje s frendom ili curom o čemu zatim napola razmišljate, odsutno prolazeći kroz seriju. Ne zvuči više tako napuhano ili nepoznato. Ili toliko pokušaja uslikavanja bicepsa da je on do početka iduće serije već napola potrošen.
Sve ovo pišemo zato što je koncentracija plod volje, koju nemamo u neograničenim količinama. Kada nađemo vremena u danu za trening, odvojimo ga za trening i mentalno mu se posvetimo. Ako sve ostale obaveze, dopisivanja i notifikacije ne mogu pričekati, onda je to očit znak da ili zapravo nemamo vremena za treniranje, ili nismo zapravo došli trenirati.
Do Čitanja,
Luka Kuhar
