Ima par situacija u životu bodybuildera koje nas zateknu nespremnima na zrelu i pametnu reakciju. Sitne mušice koje bi se posramili priznati ljudima van "kruga mišića", a dođu svako toliko...
Ma o čemu se to ovdje priča zaboga? Nema te situacije kojoj bilder pristupa nespremno! Čega bi se imao posramiti čovjek koji u usporedbi s prosjekom vrlo neaktivnih ljudi izgleda kao prava pravcata akcijska figurica?
Znate onaj trenutak kad se prođe pored izloga čije je staklo gotovo savršeno ogledalo? Jedino, vi ne gledate u njega maštajući o izloženoj odjevnoj kombinaciji. To vas uopće ne zanima. Možda ste muškarac u kasnim dvadesetima, a pronašli ste se ispred dućana ženskih cipela. Niste skloni kostimiranju, čemu zastati?
Ulovili smo krajem oka svoj opušteni triceps! Možda čak i malo slobodnije izbačen trbuh koji inače držimo bliže kralježnici nego majici. Odjednom idućih petnaest minuta, ili koliko nam već treba da se "umirimo", razmišljamo o tome kako ne izgledamo dobro. Može li zaista biti da nam je triceps odjednom toliko skromniji? Odakle sad taj trbuh koji ne vidimo kad poziramo? U izlogu dućana upropašten je dan!
Ok, možda se na ovo odmahuje glavom, nitko nema pojma o čemu pričam.
Ima li netko možda da pazi kako sjedi? Ruke pritisnute uz tijelo, položene jedna preko druge, eventualno prekrižene, možda naslonjeni na jednu dok drugu držimo preko tijela? Itko?
Prati li netko izgled ruku dok pere zube pred ogledalom? Ma nitko.
Puno se toga kaže o blesavim trenucima ega u teretani. Kada dižemo više nego što je pametno, pokazujemo više tijela nego što je nužno. Proizvodimo zvukove gorile u nadi da će djelovati opasno konkurentima i zavodljivo damama, a zapravo bi bolje zvučao šljunak u mikseru.
Ima jednako bedastih problema s egom i van teretane. Oni gore navedeni, samo su neki od njih.
Izbor majice i hlača? Tko još kaže da bilderi nose majice iz petog razreda?! Pa to je samo vic. Međutim, često se nose one odjevne kombinacije pomno izabrane da istaknu tijelo i nježno stisnu mišiće, a opet ne djeluju kao da smo ih posudili od sestre u pubertetu. Osim kad nismo u formi. Onda ni šatorska krila nisu dovoljno široka, sakrili bi se negdje ispod osam majica i tri veste, pa omotali u jedro.
Pazimo na latove kad hodamo?
Spontano se napinjemo kad nas gledaju?
Dotakne li nas netko, instantno se stišćemo?
Dogodi se. Normalno je. Radeći na sebi, svjesni smo sebe i svog izgleda, nikad u potpunosti zadovoljni napravljenim. Neovisno o tom osjećaju, želimo se prezentirati dobro i nekad nas tu ego nadvlada.
Narcis se utopio u svom odrazu. Bilder izgubio u izlogu.
Prvi se u sebe zaljubio, a drugi si nije mogao dopustiti razočarenje.
Takve sitnice dolaze uz teritorij, ali upućuju na jednu vrlo bitnu pojavu! Definiranje kroz mišiće. Bodybuilding je vizualan sport i kao takav postavlja unikatne standarde izgleda, no to ne znači da šetnju gradom treba provesti u duplom latu.
Zamislite Mirka Filipovića u šoping centru kako svakih 10 metara okida jedan high kick lijevom nogom, onako, da pokaže koliko je dobar u sportu kojim se bavi. Nekad zamahne po zraku, a nekad unesreći kojeg kupca u dućanu. Nema šanse da ga taj zaboravi!
Mišići su ponos svakog bildera i njegov najveći adut na pozornici. Također, izdvajaju ga iz mase u svakodnevnom životu. To može imponirati i nema zla u zadovoljstvu vlastitim trudom. S druge strane, kada pređe u kompleks stalnog šepirenja poput pauna i neumjerenog isticanja na svaki mogući način, možda je vrijeme za "čekiranje" ponašanja.
Jedna izreka kaže nešto ovako: "Ako moraš reći drugima da si važan - nisi dovoljno".
Ima sličnosti i s našim primjerom. Dobar bodybuilder lako se prepoznaje.
Čak i u sve većem moru gym baja!
Do Čitanja,
Luka Kuhar
