Što se događa u bodybuildingu?

U zadnjih godinu dana neke od glavnih tema našeg sporta bile su osmrtnice, kao i potvrda statusa ultimativnog šampiona Mamdouha Elssbiayja, Big Ramyja. 

Osmrtnice su sastavni dio života, pa tako i sporta. Vrijeme prolazi, sport prelazi iz jedne u drugu eru pa tako i njegovi nekadašnji prvaci, utemeljitelji i stare legende polako, ali sigurno, stare i umiru. Krug života, kažu.

Rizici sporta

Isto tako, neki su sportovi znatno rizičniji od drugih pa svako natjecanje, čak i trening, mogu dovesti sigurnost života u pitanje. Zamislite utrke u suludo brzim automobilima, jurenje biciklom niz strmu padinu, ragbijaške sudare, nepredvidivost raftinga, različite skokove i borbe. Bizarne nesreće također su poznata pojava, od šaha do nogometa, možete stradati bilo gdje. 

Međutim, natjecateljski bodybuilding ponekad tu zaigra jednu opasno dvoličnu igru klinačke naive, pokušavajući se pred učiteljicom i roditeljima pokazati uzornim i hvale vrijednim, a nešto kasnije u ekipi redovito poseže za muljažama, spletkama i sličnim...manje divnim metodama. 

Na što ciljam? Dugo, predugo vremena, bodybuilding kroz natjecateljsku dimenziju namiguje javnosti kao koketa iz "health&fitness" krugova. I dok neki od nas uz simpatičan zvuk gunđanja odmahnu rukom na cutlerovski goleme šampione kojima su usta puna "brige o zdravlju i vježbanju s ciljem optimalnog funkcioniranja tijela", drugi možda i nasjednu na takvu patku.

Odgovorni natjecatelji i fanovi sporta znaju - i to ne samo u bodybuildingu - da natjecateljska dimenzija sportske aktivnosti na prvo mjesto stavlja rezultat, a zdravlje dolazi u njegovu službu. Praktički, gleda se koliko možemo plesati po liniji opasnog kako bi maksimirali učinkovitost. 

Treninzi koji tjeraju tijelo do krajnjih granica - nekada i malo preko, režimi prehrane skrojeni za specifičnu potrošnju i napore, dugoročno neodrživi, a onda i sve moguće supstance koje legalno, napola legalno ili potpuno nelegalno (u pogledu pravila i "prava" sporta, ali gdjekad i zakona države) pomažu rezultat. Zdravlje će se pratiti kako ne bi ugrozilo učinak na natjecanju, ili baš potpuno propalo - ali u biti, često ono mora biti taj čimbenik za koji vrijedi "take one for the team".

I to je sport na vrhunskoj razini. Gledaju se medalje, rekordi, povijest, vječnost, status i novac - naravno. 

Zabavan je, od njega se može dobro živjeti, o njemu se priča, strastveno se navija i raduje dobrom rezultatu domaćeg tima ili voljenog pojedinca. To nikako ne isključuje da sportska aktivnost, pogotovo ako gledamo bodybuilding, iz gledišta rekreacije i rehabilitacije, može imati sjajne, čak spasonosne blagodati po organizam čovjeka. 

No, znati se mora, skijaš koji od koljena ima još samo uspomenu na prijeoperacijske dane, bilder koji na bini jedva zna kako se zove, ragbijaš koji se s terena vraća kao iz ozbiljnije barske makljaže, nisu ambasadori zdravlja. Oni su vrhunac natjecateljskih mogućnosti po pravilima svojih sportova, ali tu moramo stati. U našem sportu, itekako.

Bodybuilding u smjeru Ramyja

Bodybuilding kao svog najslavnijeg prvaka danas ima Big Ramyja. Kruna modernog sporta, tijelo iznad svih tijela na čitavoj planeti. Goleme, skoro pa nesagledivo velike noge, širina ramena dovoljna da iduću dvojicu konkurenata umalo sakrije u nekim pozama, a struk, taman dovoljno uzak za njega, ali objektivno dosta širok, ako izuzmete frapantne dimenzije prije spomenutih mišićnih skupina.

Big Ramy je u vansezonskom periodu obično okarakteriziranom kao mjesecima nabacivanja mase, znao dolaziti i do brojke od 160 kilograma. Usporedbe radi, to je par kila iznad dvostruke kilaže Alexeija Nemova, sjajnog gimnastičara koji je, doduše 2-3 cm niži (cca 173cm visine kraj Ramyjevih cca 175cm) težio oko 74 kilograma.  Kao što možete zamisliti, na svoju znatno skromniju kilažu Nemov je svejedno imao odličnu figuru, što nije čudno za gimnastičara.

I ne, ne pišem ovo kako bih jeftino poentirao zgražanjem nad maksimalnim dosegom Ramyjevih kila i natjecateljskom kilažom jednog gimnastičara. Različiti sportovi, ciljevi, potraživanja od tijela. Kruške i jabuke, ali opet - ima tu nešto!

Kada sam ja prvi puta krenuo u teretanu, a ima tomu već otprilike 15 godina, bodybuildingom su tresli Jay Cutler i Ronnie Coleman. Prvospomenutog su ljupko nazivali "frižiderastim", a drugi, općepoznati najbolji bilder svih vremena, znan je i kao "The Big Nasty". Simpatičan prijevod glasio bi "Veliki Grdi".

Obojicu poštujem, a imao sam ih veliku čast upoznati i vidjeti nekoliko puta na FIBU. Najbolje, natjecateljski najkonkurentnije, izdanje Ronnie Colemana (kažu neki 2001. Arnold Classic, drugi Olympia 2003.) vjerojatno i danas nije nadmašeno, no, interesantno, poštuju ga ljudi, kao i Jayja, iz drugih razloga.

Radili su, što su morali, jako dobro, revno i predano!

Ronnie Coleman, njegova posvećenost treniranju, abnormalna snaga, neumoran sportski duh i zalaganje u teretani postali su legendom sporta, koju kruni niz glasnih povika poput: "Yeah Buddy!", "Nothing but a peanut", "Light weight baby"...

Jay Cutler učinio je, po mnogima, nemoguće! Godinama ozbiljno lovio, i konačno uhvatio, idealno natjecanje za svoju figuru, nasuprot nešto slabije Colemanove. Nadjačao najjačega. Ostvario nezamisliv podvig. Jer je tiho, postepeno i uporno radio, a zatim podigao milijunski posao na istim principima.

Maštanje o figuri nalik Jayjevoj, ili linijama Ronnieja Colemana (nakon, recimo, 1999) već je nešto sasvim drugo i zapravo vrlo, vrlo rijetko. Malo bi tko tako volio izgledati. Čak štoviše, u dugo godina praćenja ovog sporta, nisam čuo više od dva-tri takva slučaja. Respekt i određena doza divljenja, da! Osobno stremljenje istom izgledu...ne baš!

Mene su na aktivan razvoj tijela konačno motivirale scene Arnolda, Zanea i ekipe, kao kipova izloženih na umjetničkoj izložbi u muzeju.

Sedamdesetih godina njihove figure postavljene kao dodirna točka apolonske i herkuleanske ljepote impresionirale su publiku radoznalih posjetitelja u "Whitney Museum of American Art".

Preko časopisa i bujajućih riznica interneta upoznavao sam različite figure bodybuildinga. Od ranih heroja poput Clarencea Rossa, do tada aktualnih, već spomenutih, Colemana, Cutlera, Martineza, Ruhla, Gustava i ostalih.

Oko gleda svašta, ali ne uvijek s divljenjem!

Oko bi se uvijek vratilo na Arnoldove proporcije, a strahopoštovanje osjetio bih gledajući formu Doriana Yatesa i njegove konkurencije devedesetih. Naredne su se figure doimale jednako, ako ne i više, vrijedne zaprepaštenosti promatrača, no ostavljale su dojam nečega - drugog - nemogućeg, udaljenog, skoro pa i na određeni način neljudskog. 

Zastrašujuće kilaže van sezone i rastuća "filozofija" oko širine i količine anaboličkih steroida te sličnih sredstava na kemijskom spektru sporta postali su svakodnevicom bildanja. 

Ne želim uopće ulaziti u mnoge nedavne smrtne slučajeve, od Olympia šampiona Shawna Rhodena do Johna Meadowsa, i Georgea Petersona. Mi koji smo u sportu znamo - spremiti se za natjecanje sigurno nije "prikaz optimalne zdravstvene prakse", ali svima je jasno da imati 125+ kilograma na cca 170+ centimentara (iako uglavnom mišića), nije zdravstveno mudro kroz period od jedne, a pogotovo više godina.

Zato su neke osmrtnice posebno bolne jer, kako sam naveo gore, nije slučaj opraštanja sadašnjih od prijašnjih, nego vrlo aktualnih! Legendarni Bill Pearl još uvijek je živ (ima čak 91 godinu)! Arnold Schwarzenegger također. Otkako sam kupio priručnik od Franka Zanea dobivam i nešto mailova od njega (newsletter) pa se u jednom našla i lista bodybuildera te njihova životnog vijeka. 

Lista:

John Grimek 88

John Farbotnik 73

Steve Reeves 74

Reg Park 79

Vince Gironda 80

Zabo Koszewski 84

Dick Du Bois 74

George Eiferman 77

Armand Tanny 90

Vic Tanny 73

Joe Gold 82

Jack La Lanne 96

Bob Delmontique 90

Joe Weider 93

Bob Hoffman 87

Jules Bacon 90

Ron Lacy 76

Jack Delinger 66

Mickey Hagarity 80

Clarence Ross 85

Jim Park 80

Eugene Sandow 57

Walt Baptiste 84

Average BB lifespan is - 81.

Tako je svoj mail završio Frank Zane, naglašavajući listu kao popis bildera iz "ere prije steroida". Od tada, pa kroz desetljeća, situacija se drastično mijenjala.

Na bini, kao da iznova potražujemo koliko velik čovjek zapravo može biti, a da to smatramo izdanjem "u formi". Guramo, kila po kila, granice na bini i izvan nje, sve su nejasnije.

Ideal? Nisam siguran što bi to bilo. Vjerojatno struk prikladno uzak za figuru, što veći broj na vagi, ako se može održati određena forma, i to je to. Gurati maksimalno, a paziti na nakazno? Hmm...

Arnold, a i neka idejna vodilja njegovog i njemu prethodnih vremena pretpostavljala je postojanje "uzorne" figure. One kojoj čovjek želi stremiti. Čijem se izgledu iskreno, čovječno divi, a volio bi izgledati makar slično. Ostavljam svakome ponaosob da to promotri u kontekstu današnjeg vremena.

Prigovori na izgled kojeg kao vrhunaravni doseg predstavlja Big Ramy, a potvrđuje sudačka komisija, brojni su i različiti po stupnju "osude". Od onih što dolaze putem povremenih promatrača (joj meni je ovo strašno), do veterana sporta (joj, nije ovo baš super). 

Nećeš ovo? Imaš klasik!

Ne valja odmahnuti rukom na te prigovore uz rečenicu "pa imate klasik ako vam se ovo ne sviđa", zar je to alibi da se figure opena apsolutno puste s lanca?

Pogledajte gdje smo došli. Od uzoritih figura do "ovaj je dobar jer ima najmanje razvaljen struk". Komentiramo bodybuildere i kao da činimo "gradaciju čudovišta" onda kada im figure zadržavaju nešto estetike. Kao da je "estetika" nešto čega treba biti kao šećera na kraju? A ne nešto što čini osnovnu težnju i ideal sporta.

Tako je i današnji Mr.Olympia šampion sjajan jer - ima dobre linije, s obzirom da realno nema, ali...jel...ima...Jer takav čovjek s toliko mišića na tu visinu i konstrukciju ne može izgledati kao Steve Reeves, naravno, ali zar je dovoljno da ne podsjeća na kasnija izdanja Grega Kovacsa?

Što je bodybuilding? Iluzija? Trebamo li hrabriti i nagrađivati natjecatelje koji "dobro drže trbuh" jer dovoljno pažnje posvećuju tome, ili bi trebali nagraditi one koji na to uopće ne moraju paziti, jer im figura nije toliko "natečena"?

Mnoge je kod bodybuildinga, kao dječake, inspiriralo baš to što figure koje vidimo nisu iluzija! One su stvarno takve, dečki se ne moraju truditi da bi zadržali sklad uz pokazivanje mišića. Moraju napeti mišiće i najviše paziti na izbačenost leđa pod ramenima, a najmanje na opuštanje struka dok publika ne vidi, u leđnim pozama.

Razmislimo. Cilj bodybuildera je opaliti dobru fotku za instagram, pa onda izvaliti trbuh uz ostalu nezgrapnost, ili postići izgled koji u svakom trenutku - kako je nekada Bannout govorio - izgleda dobro, jer je u formi, jer je skladan. Kao "živi instagram" skoro svake sekunde. Ili tih 30 minuta bine savršeno zadržanih linija struka, pa ostala 364 dana - kako god?

Gledamo svaki zarez gluteusa povučen vodoravno uz liniju gaća, skoro zaboravljajući da ima i važnijih "linija".

U trenutnom stanju snaga Ramy se nametnuo kao objektivno najbolji bodybuilder u open kategoriji; ali pitanje današnje ere nije toliko "tko je najbolji bodybuilder" već - što je najbolji bodybuilding?

Ramy je objektivno najbolji bodybuilder u openu.

Ali ja nisam siguran da je open objektivno najbolji bodybuilding.

I to je moj stav. Nije naredba sportu ili osuda nekom pojedincu. Samo osobno mišljenje čovjeka koji ovaj sport dugo voli i prati. 

Godinama sam tupio o opasnostima tendencija bodybuildinga koji se poigrava cirkuskim idejama "atraktivnosti bradate žene" kao šokantne, privlačne sile koju ljudi dođu vidjeti jer je, realno, "freak show". To nije i ne može biti moj sport. Njegove davne poveznice sa šatorskim senzacijama ne smiju od atavizma prerasti u ozbiljan plan!

Zašto bi trebao očijukati s onom stranom ljudske psihe koja si ne može pomoći pa gleda u prometnu nezgodu iz čiste morbidne znatiželje, koja pilji u deformacije jer su toliko očigledna odstupanja od norme. Kao ljudi, naviknuti smo na neki standard, neki red, možda bar pasivno poimamo platonski ideal tijela i tu dolazimo do račvanja staze! 

Možemo:

a) Stremiti šokiranju publike prezentiranjem maksimalno poguranih figura po pitanju kilaže, dimenzija i forme.

b) Stremiti impresioniranju publike prezentiranjem naglašenog mišićnog razvoja van uobičajenog, ali ne i van lijepoga.

I nemojmo se izgubiti u ljepoti kao nečemu u oku promatrača. Da sve ima svoju publiku nije sporno, ali nije to nužno garancija "lijepog". 

Ljepota je u određenom smislu privlačnost razumljiva bez prevođenja u riječi ili drugo - često nedovoljno - deskriptivno sredstvo, čak štoviše, možda bi ju to prevođenje i umanjilo, ali u bodybuildingu znamo da to označava široka ramena, uzak struk, razvijene udove i određenu dubinu od grudnog koša do mišića leđa kada tijelo gledamo kroz bočne poze. 

Ono ostalo može biti X faktor, freak effect ili kako god želimo, ali ne treba brkati lončiće.

Mr. Olympia kao uzorita figura, refleksija duboke posvećenosti klesanju tijela kroz različite metode, meni je uvijek bliska ideja.

Mr. Olympia kao "gurajmo naprijed" da vidimo što se može, bez nužnog zapitkivanja što bi se možda "trebalo", odnosno čemu bi se možda "stremilo", osim odlasku naprijed, opasno je!

Naprijed može značiti i u provaliju. 

A tamo se ne ide, niti se njome pada, uz osmijeh - jer smo barem "išli naprijed".

Ne želim bodybuilding koji se svesrdno trudi podilaziti gledatelju laiku, ali još mi je manje drag onaj koji sablažnjava i same bildere..

Do Čitanja,
Luka Kuhar