Prinove i početnici dobrodošli su za svaki sport, ali nekako zna ispasti da oni iskusniji ne mogu pronaći mnogo toga za sebe. Doskočili smo i tom problemu razgovarajući o nekim idejama za veterane vježbanja!
Da sportovi žive od novopridošlica i teretane uvijek traže nove članove jasna je stvar. Međutim, dogodi se i taj malo nezgodan propust zajednice da jednostavno previdi sve one koji su već članovi ili redoviti vježbači.
Oni su vidljivi, ali istovremeno nevidljivi. Nema im se što reći jer ih valjda njihova upornost kvalificira kao sposobne i ustrajne, što ne znači da su izgubili znatiželju, potrebu za novitetima ili da ne žude za nekim novim idejama na svom putu. Krenimo ih razložiti, barem par koje bi mogle osvježiti čitavu priču:
1. Trening nije dogma
Ako dogmu gledamo kao čvrst kamen koji se ne može pomaknuti i o kojem je sve rečeno, onda trening tu nema previše sličnosti. Vrsta treninga, način vježbanja, žive sa samim vježbačem i konstantno se prilagođavaju njegovim potrebama, ciljevima, ali na kraju krajeva - i mogućnostima. Sasvim je lako moguće da dvije osobe s istim ciljem treniraju različito s obzirom na kapacitete, ali i da osoba koja želi poraditi na kondiciji neće vježbati na isti način kao i pojedinac željan podizanja maksimalne kilaže u čučnju.
Problem nastaje kada određeni stil treninga, određeni brojevi, postanu toliko temeljni da više ne možemo zamisliti treniranje bez njih. 6-8-10-12 ponavljanja tu su postali glavne značajke. 3-4 serije također. No shvatimo da to samo po sebi ne mora svakome uvijek isporučiti jednak ili željen rezultat te da unutar pravilne tehnike pokreta (ona koja pogodi mišić bez većeg rizika od povrede) možemo jako puno!
2. Održavati je lakše nego steći
Svatko tko je izgradio određenu mišićnu masu reći će vam da mu nije pretjerano teško održavati stečeni izgled, no isto tako da je bilo dosta mukotrpnog rada kako bi došao do te točke. Ovo je bitno zato što nam razina motivacije i životne okolnosti kao takve mogu drastično varirati u određenim vremenskim periodima. Tada se u glavi može pojaviti spasonosna misao - imam malo prostora za popustiti. Ne, ne treba potpuno odustati ili maknuti ruke s volana, no iskusnijem vježbaču malo analize vlastite situacije dosta često nedostaje.
Tako se zna dogoditi jednostavan krah, preforsiranje u psihofizičkom smislu koje urađa mržnjom prema procesu, treniranju i svime povezanim. Ako održavamo dobar izgled, valja znati da imamo prostora za popustiti tu i tamo, a to može biti spasonosno kada život stisne do točke kroz koju, ako nastavimo gurati, dobivamo samo nakupljanje frustracija i posljedično odustajemo kada kap prelije čašu.
3. Finese bez osnova
Često se u teretani pronađe par tipova koji, možda iz opravdanog zasićenja rutinom, možda iz čiste neograničene znatiželje, izvode sve i svašta na spravama. Za svaki pokret imaju četiri varijante i doima se kao da ništa od onoga što su jednom naučili više ne rade kako su počeli. Ovakva situacija potkrala nam se mnogima, a obično je uočljiva tek kada se pogledom na vlastiti trening program zapitamo - gdje su tu osnove? Imam li gdje uvršten bench press? Radim li mrtvo dizanje? A čučanj? Koristim li slobodne utege ili za sve trebam sajlu, klupicu, steper i četiri nastavka?
Znam li uopće što je to sklek i kada sam zadnji puta izdržao solidan plank? Sve ovo pitanja su koja si iskusni vježbači moraju postaviti s vremena na vrijeme čisto da vide nije li ih možda njihovo iskustvo dovelo u pretjerivanje s finesama i nijansama. Da se možda osnovni pokreti, oprobana mudrost i naučene vježbe negdje nisu toliko modificirale da sada samo blago izgledaju kao original, a - ruku na srce - nije da baš ni rade kako spada!
4. Pronašao sam kilažu
Čuo sam ovu rečenicu, ili neku nalik njoj, ali s istom poantom, velik broj puta! Vježbač je već neko vrijeme u svijetu treninga, zna što radi s utegom kada ga dohvati, poznate su mu sve sprave i posložio je program nakon što je upoznao svoje tijelo i kako mu koji pokreti leže. I onda je pronašao kilažu s koje se neće pomaknuti. Iako on to ne zna, osudio se na izostanak progresivnog napretka.
Zašto? Jer će takav trening ubrzo postati neizazovan za njegovo tijelo koje će do određene mjere na toj razini moći održavati, no uživati u konstantnom praćenju napretka - to ne ide. Drugim riječima, tko je pronašao "svoju kilažu" vjerojatno je pronašao i svojevrstan kraj svog napretka u treniranju. Progresija izazova ključna je!
5. Odmor - ma dobro sad...
Prehranu smo uskladili s obzirom na kalorijsku potrošnju i fizičku aktivnost. Trening je smislen, dovoljno opterećuje, s vremenom ga promijenimo, ali tamo smo koncentrirani i marljivi. Odmor? A dobro sad, odmor je bitan i to isto znamo, ali ako negdje štedimo, onda je to na snu i dovoljnoj razini odmora. E tada kreće problem. Rezultati izostaju, iz treninga u trening imamo loš dojam o vlastitim mogućnostima, gumeni smo si, slabi, iscrpljeni. A trudimo se probijati granice. Tada smo jednostavno nasilni i to treba priznati.
Umjesto da si damo vremena i prostora za oporavak, trudimo se istući tijelo do točke gdje će nam valjda na mukama reći - dobro, dobro evo nema umora. Interesantno je da upravo iskusan vježbač vrlo često jako dobro poznaje svoje vježbanje i osluškuje tijelo na treningu, ali biva posve gluh na pitanje odmora i oporavka!
Upamtite, iskustvo nas uči mnogim stvarima, ali ono, kao ni njemu srodni oblici, nisu savršeno znanje i znak da možemo prestati učiti. U svijetu treninga to itekako sabotira napredak.
Do Čitanja,
Luka Kuhar
