Dragi moji bilderi i bilderice. Ovaj tekst je osoban. Nije lijep, niti "ukusno napisan", pa ako ste raspoloženi za neko laganije štivo o stanju na PRO sceni ili bodybuilding čavrljanje, počekajte do ponedjeljka. Ovaj je grd i ide u glavu...
Otkad sam u ovom sportu, sve što radim, radim vođen mišlju da želim pomagati bodybuildingu. Radio sam, na ovaj ili onaj način, s izuzetno mnogo natjecateljica i natjecatelja. Uživao sam u tome i nisam mogao vjerovati da ću u životu susresti najbolje bildere na planeti, a neke od najsjajnijih regionalnih imena zvati svojim prijateljima.
I ovaj tekst je prije svega za njih, a onda malo i za mene.
Vezan je uz brojne isprike koje imaju bodybuilderi, sigurnosne mehanizme koji posluže kao mekan jastuk kad na tvrdoj bini sve ode u tri krasne matere. Nije to samo bilderska fora, svi imaju isprike, ali mi smo tu na bilderskoj stranici i zato ćemo se specifično tom branšom baviti.
Prvo imam jedno pitanje za Vas, (za sebe također).
Jeste li pička? (znate da ovom prilikom ne mislim na žensko međunožje nego na vulgarizam koji se pripisuje određenoj vrsti ljudi)
Evo da probijem led, ja generalno mislim da nisam, ALI nevoljko priznajem da ima situacija u kojima sam to bio. Zašto? Jer je tako lakše.
Prošle godine stvari su za mene izgledale dobro. Stabilizirao sam svoj položaj u branši, osigurao si lijep posao, vrhunske suradnike i pripremao se za natjecanje. Ma ono, da bi riječ rekel. Sve kako treba. I onda sam u jedanaestom mjesecu imao onu zlosretnu nezgodu o kojoj sam pisao. Ukratko imao sam teški prijelom podlaktice (ne znam ima li i lakši, ali evo moj se tako zvao).
Pripreme su vrlo brzo pale u vodu kad je doktor dao svoju prognozu.
U dvanaestom mjesecu odrađivao sam trening s dragim mi prijateljem, Lukom Dleskom. Državni juniorski prvak u bodybuildingu i ja radili smo prsa. Ja nisam smio ako se doktora pitalo, ali što ćete, sivi utezi nadjačali su moje sive stanice.
Naravno da moji treninzi nisu izgledali kako treba niti sam mogao baratati iole respektabilnim kilažama. Luka je komplimentirao moju volju za treningom, ali bio je tu da upozori da bih mogao nadrapati. Srećom, nisam, ali samo pukom srećom. Neću si pripisivati izvrsnu tehniku ili guruovski dijapazon znanja jer ga nemam, trenirao sam pametno i imao sam sreće da se ne unesrećim dodatno.
Nisam mogao pratiti Dleskove težine na treningu jer s takvom podlakticom svaki potisak s bencha izgleda kao obaranje osobnog rekorda, čak i ako je svega šezdesetak kila u pitanju. Rekao sam mu: Jebiga Luka, ne mogu te pratiti, znaš situaciju, povreda i sve to. Luka bi mirno kimnuo, nitko nije očekivao da se vratim u punoj snazi sa šavovima, šarafima, zavojem i ostalom oprememom samo par tjedana nakon operacije.
Mjesec dana kasnije u goste mi dolazi još jedan kolega po bučicama, Marko Prša. Odrađujemo trening leđa, čovjek deadlifta manje selo, ja propuštam vježbu. Ne mogu deadliftati, ti pokreti jako su opasni za trenutno stanje moje podlaktice. Marko bi mirno kimnuo, nitko nije očekivao da ću deadliftati tri tone s rukom i pol.
Svi prijatelji bili su izuzetna podrška. Uvijek bi me pitali kako ide oporavak, mogu li trenirati i trebam li spotera.
Naučio sam trenirati na novi način, pazeći na novonastalu situaciju. Naučio sam i napredovati iako neke pokrete više ne mogu izvoditi, a na drugima sam oslabio. To je čar bodybuildinga - uvijek postoji i treća vježba!
Ali znao sam biti i pička. Znalo mi se ne dati raditi i reći "Ne mogu, znaš, ruka i to."
Na pitanja o pripremama rekao bih: "Vidjet ćemo kako će to sve izgledati zbog podlaktice". Ona željezna volja koja me glupo silila u teretanu dva dana nakon bolnice ubrzo je prepustila mjesto kukavičluku. Nije to bio oprez, već sam znao kako trenirati, a da ne pogoršam situaciju te napredujem, bio je to čisti kukavičluk. Izgubio sam samopouzdanje onog dana kad sam vidio da nisam neuništiv. Kad sam vidio da mi se podlaktica okrenula za 180 stupnjeva.
Određeno vrijeme je ta povreda držala vodu. Ali ja sam produžio realnu nezgodu u prigodnu ispriku. Što god mi se nije dalo u teretani, nije do mene, imam sjebanu ruku pa zato. Ne napreduju kilaže? Imam sjebanu ruku pa zato. A radim čučanj...
Nisam sam u ovome, nisam jedini ispao pizda u teretani zbog ovakvih stvari. S bilderima i bildericama komuniciram na dnevnoj bazi i barem jednom na dan pitam "Kako idu pripreme"-ili nešto slično.
Ako računamo da sam to pitanje postavio par stotina puta, onda je porazna činjenica da sam samo šest-sedam puta dobio odgovor uz koji nisu išle tri isprike.
S mnogima sam radio pozing, bilo da govorimo o obaveznim pozama ili slobodnoj rutini. Svaki puta kada bi zatražio da natjecatelj ili natjecateljica iziđe iz svoje odjeće i presvuče se u natjecateljsko izdanje dobio bih par doskočica.
"E a baš sam danas voden strašno" - "Evo uhvatio si me taman kad sam noge radio pa zato imam jednu separaciju - i to na listu" - "Uh buraz ful sam ti prazan sad al evo" - "Ma loša sam e, baš sam loša".
Nekoga je zeznula prehlada, nekome je umrla papiga. Netko možda baš i nema pojma što radi pa pogađa look. Ono što nam je svima kada tada bilo zajedničko su isprike. Svi smo ih imali. Je, nekada stvarno stoje, a nekada su tu (čak i ako si naš ego to nikad nikad nikad neće priznati) da nam ublaže činjenicu da se stvarno trudimo, a nije baš dobro!
Onda kad kažeš da nisi tako velik samo zato što ovaj drugi više "kemija" - pička si.
Onda kad ne daš sve od sebe u teretani, izgubiš i sudci su krivi - pička si.
Onda kad znaš da jedeš smeće kad ne bi trebao, a praviš se ludim odakle loša forma- pička si.
Onda kad kažeš da susjed ima bolji auto samo zato jer je vjerojatno nešto ukrao - pička si.
Da ne skrenemo s teme, poanta je tu. Kaže jedna poslovica da luzeri traže isprike, a pobjednici načine. To je velika životna istina. I ok, nisi automatski gubitnik ako se uzdaš tu i tamo u isprike. Svi to radimo. Poanta je da si to ipak jednom priznaš. Da se ne uljuljaš u vlastite pizdarije kao da su svi i sve krivo što jadnom tebi nešto ne ide. Sudci su totalno korumpirani pederi iz udruge slijepih, svi imaju bolju kemiju od tebe, samo tvoja piletina nije iz Chernobyla i eto vježbaš kao Dorian i Arnold zajedno, ali fakat te ne ide.
Ja sam po svim točkama optužnice barem jednom u životu ispao pička. Sve sam si rekao osim istine da bi lakše mogao spavati znajući da ne radim sve što trebam, ali eto probaš se uvjeriti da nije tvoja greška. Probudiš se ko čovjek, zaspiš ko pička.
Prije nego što bacimo ispriku ili sami sebi podilazimo, tješimo se, samosažaljevamo ili nešto slično, svi bi trebali posegnuti duboko u sebe i pitati se, jesmo mi stvarno dali, ali stvarno, dali svoj maksimum maksimuma, pa je to tako ispalo, ili smo možda malo ispali pi...?
Jer, dok mi smišljamo isprike i sami sebi spremamo ugodniji krevet za navečer - netko je negdje stisnuo gas do daske. I taj netko će nas naprašiti kad dođe vrijeme.
Budite Vi taj netko!
Do Čitanja,
Luka Kuhar
