Zašto ne mogu napraviti zgibove?

Zašto ja ne mogu te "proklete" zgibove? Pa tako se trudim, djeluje tako jednostavno kada netko drugi pokazuje, ali ništa. Eventualno ako si pomognem skakanjem nešto i mogu, ali inače se tresem i mlataram okolo kao riba na suhom samo kako bi ostao i dalje jednako blizu tla.

Za mene je ovo bila dosta osobna stvar u odrastanju. Kada sam prvi puta upisao teretanu učinio sam to u srednjoj školi jer se pružila prilika pošto su mi roditelji bili voljni dozvoliti to.

Kada jednostavno ne ide...

Teretana je bila tek ulicu i daleko, trudili su se povećati broj članova pa su tako organizirali različite vrste nagradnih igara i izazova gdje su ljudi mogli osvojiti članarinu, suplemente ili nešto slično. 

Jedna od takvih manifestacija uključivala je i natjecanje u zgibovima. Nije bilo neke striktne forme, prijaviš se na recepciji, trener ode s tobom do šipke (kako ne bi bilo prijavljivanja lovačkih priča i brojanja "ponavljanja" od strane bliskih prijatelja kojima jedan znači deset) i zatim krene brojanje zgibova. Ja se nisam htio prijaviti.

Međutim trener je došao do mene, ne zato što sam bio jak, jer sam svojom mršavom figurom ostavio dojam osobe kojoj neće biti teško pumpati zgibove. Nisam težak, nema mnogo tereta, sigurno imam u sebi nešto snage, možda osvojim barem šejk! Pošto smo bili samo on, ja i moj prijatelj s kojim sam tada trenirao, rekao sam da mogu probati.

Trener je uzeo blok papira, napisao moje ime ispod liste ostalih natjecatelja i rekao - kad si spreman, kreni. Objesio sam se o šipku relativno širokim hvatom i visio. I visio.

Možeš, hajde. Rekao mi je trener pokušavajući me ohrabriti da konačno krenem. Vidno zabrinut jer je mislio da gubim snagu viseći tako. 

Ne znam što da napravim. Odvratio sam mu ja, pomalo zbunjen.

Pa...zgibove? Povuci se gore. Kaže on, još zbunjeniji.

Spomenuo sam mu da nemam pojma "odakle" da vučem, pokušao trzajem nešto napraviti, ali na kraju odustao. Ako sam se pomaknuo deset centimetara prema gore, puno sam vam rekao.

Trener je bio vidno iznenađen i rekao nešto u stilu - ha dobro, ako netko padne sa šipke imat će gori rezultat. Nasmijali smo se, ali nakon treninga išao sam doma zatečen. Kako to da ne mogu baš niti jedan? Nisam očekivao napraviti neki rekord, al ono...ni imitirati boksačku vreću.

Što sam napravio? Postavio si kao cilj napraviti barem pet zgibova u komadu kroz par mjeseci. Bez skakanja, bez trzanja. Gore - dolje. Zvuči jako jednostavno - koliko teško može biti? Ispostavilo se - poprilično. No, ovo je pomoglo:

1. Vježbao sam etape pokreta

Ovdje zapravo mislim na rastavljanje zgiba kroz njegov puni opseg pokreta. Podizanje i spuštanje. Prvi dio nikako nije išao, a u drugom sam još nekako kontrolirao polagani pad tijela. Radio sam ovo:

a) ruke široko na šipku, odraz do kraja pokreta, polagano spuštanje u početni položaj. Ponoviti par puta.

b) ruke široko na šipku, odraz do kraja pokreta, zadržati što duže mogu, odskočiti dolje. Ponoviti par puta.

c) ruke široko na šipku, odraz do pola, pokušaj dovršavanja ponavljanja. Ponoviti par puta.

Radeći ovako pokušao sam naviknuti tijelo na određene etape zgibova koje sam barem u nekom obliku mogao izdržati i izvesti. Opazio sam da podizanja već počinju kretati nakon par treninga, ali nisam bio ni blizu "ponavljanja iz nule".

2. Koristio sam lat mašinu 

Lat mašina puno mi je pomogla, i oko izvedbe i oko samopouzdanja glede baratanja tijelom. Nisam znao odakle što povući. Prvo što sam napravio bilo je povući šipku prema sebi rukama i zatim koncentrirano fokusirati leđa. Tu mislim na obraćanje pažnje na mišić u smislu njegova preuzimanja tereta. Kada se točno leđa najviše uključuju? Gdje su ona sposobna skoro pa u potpunosti preuzeti pokret od podlaktica i ostatka ruku. 

Morao sam mnogo poraditi na tome jer je prvih par treninga na lat mašini prošlo uz grozne upale pregiba i podlaktica. Nisam znao što radim, nisam to radio dobro i vukao sam težine na silu bez da sam stvarno pokušao opteretiti leđa.

Imitirajući polagane, ali bitno olakšane, pokrete zgiba na lat mašini, naučio sam "potegnuti" kroz šaku iz podlakticu - iz leđa. Ako vam zvuči neobično kao tekst, pokušajte na treningu. Biti će jasnije odmah!

3. Zgibovi uz odraz

Kao zadnju etapu svojih priprema radio sam zgibove uz odraz. Najprije sam se odrazio u potpunosti asistirajući leđima na prvom ponavljanju i pola drugog, pa zatim pokušavajući treće sam. Improvizirao sam, iskušavao, jaukao. Različitim stilovima bacakanja i potezanja dolazio sam barem nosom do te zlobne šipke.

Trebalo je, da vam budem iskren, malo dulje no što sam mislio, ali od iduće godine u isto vrijeme mogao sam jako dobro raditi 7-8 komada zgibova bez da pretjerano kratim pokret na zadnja 2.

Za mene je to bila velika stvar s obzirom da nikada nisam mislio da će to ići. Jednostavno, dobro sam upamtio onaj osjećaj nemoći i pogled prema vlastitim šakama uz dojam da me baš ništa - a gdje tek ja - može pomaknuti prema gore.

Zato ako i vas muče zgibovi nemojte biti očajni. Tijelo treba upoznati, ponos staviti sa strane, nikako ne siliti, trzati ili glupirati se - jer tako dođete do onih razgovora gdje vas liječnik pita - "a kako si mislio da će to funkcionirati"? 

Malo po malo, korak po korak. Ne ide sve svakome odmah, većina nas mora pokušavati na različite načine prije nego što uspije napraviti jedan "školski zgib". No leđa će biti zahvalna, od izgleda do razvoja!

Team Proteka