Zašto ne vidim rezultate treninga?!

Kaže se da rekreativci imaju na tisuće razloga zbog kojih počinju s treningom, no takav govor kao da zaboravlja gdje su sportaši i profesionalci nekada počeli. Naravno, mislim na to da svi počinjemo rekreativno, bez znanja i nevjerojatnih tehničkih vještina.

Pa opet, ono po čemu rekreativci zaista i jesu specifični upravo je postojani nesrazmjer između cilja i pretpostavljeno nužnog vremena/rada. Da to malo pojednostavimo, izrazimo se ovako – misliš se stesati do ljeta, a peti je mjesec!

U tom kontekstu napredak je izrazito, čak i nemoguće nužan, a poimanjem drastične tjelesne promjene kao cilja lako će se dogoditi da svi sitni pomaci na figuri prođu ignorirano, a zatim i čitav proces proglasimo neuspjehom ako odmah ne vidimo traženi rezultat.

Trening je tu neugodno specifična stvar. Kako to mislimo?

Tijelo je sporo! Pogotovo ako gledamo prenapuhane i drastične želje ljudi koji su ga dugo zapostavljali, a sada na ovaj ili onaj način pokušavaju ispravljati godinama ponavljane grijehe. Tu sporost najviše vidimo u usporedbi s bilo kojom drugom djelatnosti. Zamislite da, recimo, uvježbavate košarkaška slobodna bacanja ili slažete cigle za zid kuće. Znam, prilično su ovo različiti primjeri, ali nešto im je zajedničko. Već nakon prvog dana može se uočiti napredak. Ne, nećete odjednom postati Michael Jordan ili sagraditi dom iz snova u proljetno popodne, ali ta vizualna utjeha zamjetnog pomaka stvarno će biti pred vama.

U svijetu fitnessa i bodybuildinga od rekreativnih do profesionalnih razina, takvo što izostaje. Dapače, situacija gdjekad bude upravo suprotna. Prije par godina prijatelj s viškom kilograma otišao je na trening sa mnom nakon kojeg mi je rekao da se osjeća bolje, ali pogledavši se u ogledalo, primjećuje još gori, iscrpljeniji izgled. Dakle, taj toliko traženi i željeni vizualni napredak ne samo da se nije pojavio – izgledamo si i gore no prije.

Ono što je pozitivno u toj čitavoj priči jest činjenica da svaka vrsta treninga u teretani pred vas odmah javno postavlja stvarnu nužnost navika. Rezultati su mogući, oni postoje i, na kraju dana, sami vidite kako dobar broj ljudi u fitness centrima uistinu izgleda impresivno. Možda želite izgledati kao lokalni bodybuilding natjecatelj ili biti malo mršaviji kao ona susjeda kojoj je to pošlo za rukom. I susjedi i bilderu bez obzira na sve razlike zajednički su faktor postojane navike izvođenja treninga te držanja discipline u ostatku života. 

Tu dolazimo do tog prvog i važnog razloga zašto napredak izostaje. Napredak (čak i kao sama riječ) pretpostavlja pomicanje prema naprijed koje se događa kroz određeno vrijeme. U teretanskom žargonu, potrebno je provesti popriličan komad vremena ponavljajući pomno optimiziran i progresivno na određen način sve zahtjevniji rad. I tu, bez obzira koliko naporno, dosadno ili teško zvučalo, za nikoga nema poštede. Bez obzira na cilj, bez obzira na genetske pretpostavke, dobro tijelo svi moramo zaraditi.

Ovaj slučaj dotiče se najviše rekreativaca i početnika koji su se, eto, ponadali da će njihova trenutna inspiracija i vrlo kratkotrajna volja za radom u svega par dana transformirati ono što se godinama zapuštalo ili propuštalo. No što ako smo taj dio priče već apsolvirali? Ako treniramo godinama i došli smo do točke gdje nam se čini da pomaka više nema? Održavamo ono što smo stekli, ali prava progresija izostaje. Nismo jači, nismo veći, jednostavno nismo bolji!

Naravno, moguće je da više stvari ne valja ili možda samo jedna!

Fokusirat ćemo se na jednu rečenicu koja može pomoći najvećem broju ljudi u ovoj situaciji. Ako želiš biti kakav nikada nisi bio, moraš raditi nešto što nikada nisi radio. I ne, to ne znači da ćete za više kilograma na svom bench pressu odjednom morati početi skakati s motkom ili da vam do još boljih trbušnjaka nedostaje par sati skijanja, no stagnacija je stanje u kojem se tijelo naviklo na nenarušenu ravnotežu.

Znam, zvuči kao optimalna ili stvarno dobra pojava, ali ako želimo napredak ona to nije. Naše tijelo reagira na izazove, njima se prilagođava i zbog njih adaptira. Bez njih ostaje kakvo je, znajući da sve može odraditi bez dodatnih prilagodbi.

Za neke će ovo značiti detaljan pregled procesa treniranja. Podižete li stalno iste ili slične kilaže? Volumen, intenzitet, tehnika izvođenja, pa onda i pauze te svi drugi faktori vezani uz vježbanje mogu vam pomoći (ovisno o vašoj individualnoj situaciji) otkriti gdje na treningu stvari nisu adekvatne. Netko će vam greškom reći da je problem što negdje ne zapinje, ali upravo u tome ne zapinje. Negdje „mora“ zapinjati jer bez da tijelo zapne, bez da mu negdje ne ide, teško gledamo prema napretku.

Ni kuhinja ovdje nije mjesto koje možemo zanemariti. Možda smo izgubili određenu količinu kilograma, imamo osjećaj da podižemo potrošnju kalorija aktivnostima, ali napretka nema. Budimo iskreni i zapitajmo se što, kada i u kojoj količini  zapravo jedemo. Velik broj ljudi nije svjestan koliko se kalorija neplanski unosi kroz dan sitnim užinama, čokoladicama, posjetama pekari, gaziranim pićima, sokovima i alkoholom. Za napredak u prehrani često je potreban tek iskreni pregled SVEGA što u tijelo unosimo kroz 24 do 48 sati. Ako još niste, isprobajte to i zapišite si što ste to i u kojim količinama pojeli kroz dan dva. Ne samo planirane čvrste obroke ili shakeove, već apsolutno sve što dođe pod zub. Možda se iznenadite!

 Na kraju tu je i ono što se podjednako zaboravlja u krugovima rekreativaca i ozbiljnijih sportaša, a to je nužan proces oporavka.

Rekreativci na oporavak zaboravljaju jer ga poistovjećuju s periodom lijenosti od kojeg se žele odmaknuti. Tada im, logično, nema pretjeranog smisla razmišljati o izležavanju, spavanju i tetošenju samog sebe.

S druge strane, aktivni sportaši pomisle da napredak može biti ostvaren samo ako smo što dulje vremena što ozbiljnije aktivni. Ali zaboravlja se tu da tijelo nije sustav koji se može konstantno i neumorno trošiti.

Zašto onda ne napredujemo?

Obeshrabrujemo se besmislenim i neuhvatljivim ciljevima pa prebrzo i prelako odustajemo ili pribjegavamo očajničkim potezima koji baš nemaju smisla.

1.  Navikli smo se na trening kao nešto ugodno i opuštajuće umjesto zahtjevno i opterećujuće pa tijelo nema preveliku potrebu naviknuti se na novu razinu stresa – jer ona je nepostojeća.

2. Ne obraćamo pažnju na hranu ili gledamo samo jedan njezin aspekt. Mislimo da su light proizvodi odlični za konzumaciju u neograničenim količinama ili nam hrana služi kao štaka za ostatak stresa u životu koju uopće ne doživljavamo kao bitan faktor za fizičku promjenu. Zaista, ima li još netko tko posrnuće u glavi nije platio McDonaldsom?

3. Odmor gledamo kao nešto što se uvijek stigne, ali nikada zapravo ne dođe na dnevni red. Bez tog odmora tijelo ne uspijeva uhvatiti korak sa sveukupnim dnevnim opterećenjima, pa tako ne samo riskira stagnaciju, već i nazadovanje.

 Budite zahtjevan i ozbiljan, ali prije svega racionalan „korisnik“ svojeg tijela. Taj mitski napredak nije neka svemirska sila koja nam se zamjerila pa nam se sad smije i izbjegava nas. Često, zapravo uvijek, nešto u našem životu jednostavno nam je ispalo iz vidokruga i upalo kao prljavština u mehanizam koja sve stopira. To treba počistiti pa dalje napredovati!