Zaključno o sponzorstvima

 Znate, kompanija je jedno poslovno okruženje unutar kojeg je žargon biznisa dobro poznat. Ne samo to, da biste radili na jednom ovakvom mjestu, morate biti upoznati s određenim oblicima poslovanja, suradnje ili jednostavno pomoći. 

Razgovarajući s nekim prijateljima u bodybuildingu, shvatio sam; možda malo prekasno, da mnoštvo sportaša jednostavno ne znašto očekivati u razgovoru s određenom tvrtkom ili drugom vrstom poslovnog subjekta. Zapravo se radi o vrlo logičnoj konstataciji s obzirom da jedan sportaš mora podrediti što više svog vremena i pažnje brušenju vlastite vještine kako bi ostvario željene rezultate pa na kraju izvukao iz njih određenu promidžbenu korist.

Puno se takvih sportaša, a da to ni ne zna, ustvari ni ne javlja za ono što mi smatramo sponzorstvom, već traži jednokratnu pomoć i/ili donaciju. Evo, pojasnit ću malo razliku u idućim rečenicama.

Osoba X: Pozdrav! Ja sam Pero Perić, natječem se u sportu A, imam postignuće B. Želio bih sponzorstvo.

Ja: Bok, Pero Perić. Kakvu si vrstu sponzorske suradnje imao u vidu?

Osoba X: Molio bih; Vas ako mi možete poslati suplemente 1, 2 i 3 te ako bi mi mogli dati određenu novčanu pomoć u iznosu od Y kuna.

Ja: U redu, Pero. Na koji bi način ti uzvratio i što bi bio tvoj dio ovog odnosa?

Osoba X: Pa već sam Vam rekao, natječem se u sportu A i osvojio sam titulu B.

…

Ovo je naravno ugruba skica takve konverzacije, no, poslužit će!

Naš Pero Perić možda to ni ne zna, ali on nije zapravo zatražio sponzorsku suradnju. Nju smo već otprije definirali kao oblik sinergije skrojen po nekim načelima međusobnog pomaganja. Mislim da većina vas može bez problema uočiti da to u ovakvom dijalogu nije slučaj, a vjerujte mi (ili nemojte ako nećete), ovakvih se razgovora poprilično odvije.

 Sirova je stvarnost takva da Pero nije osvojio titulu B "za nas" niti je na naš nagovor uopće počeo bavljenje sportom A. S obzirom da nam je ovo prvi kontakt s njim, ni na koji način nije reklamirao naš proizvod i uslugu na svom sportskom putu i mi ga ovdje upoznajemo zapravo kao jednu osobu koja nam svoj rezultat nudi kao nešto na što ponosni možemo biti mi. Nemojte me krivo shvatiti, dečku treba čestitati i naravno da je njegovo postignuće vrijedno pohvale, ali u ovom kontekstu, ima samo „ulaznu“ vrijednost.

Ta ulazna vrijednost u stvari označava njegovo pokriće; pozadinu iz koje dolazi da bi se uopće mogao javiti za neku vrstu sponzorske suradnje. Ono ga izdvaja iz mase, ali samo po sebi nije dovoljno da bi se kompanije spoticale jedna preko druge u lovu na suradnju s njim. Rijetki su slučajevi u kojima je situacija suprotna, a tada se obično radi o vrlo visokoj natjecateljsko razini. 

(Izrazito medijski eksponirani sportovi i samim time sportaši koji se njima bave druga su priča, no imajmo u vidu da se mi ovdje držimo bodybuildinga i uskog kruga srodnih mu sportova.)

Sponzorstvo u užem smislu može biti jednokratno, ali onda ga mi nazovemo drugim imenom. Sponzorska suradnja, za nas je dugoročniji odnos s obvezama, koristi i ciljevima za obje strane.

Ono što Pero Perić je tražio jest donacija, odnosno - predstavio nam se, objasnio čime se bavi i zamolio za određenu vrstu pomoći. S obzirom da nije imao u planu ustupiti na neki način svoj lik i djelo ili bilo što slično, ne možemo govoriti o dvostranoj suradnji, odnosno sponzorstvu kakvo ovdje prakticiramo. Nema ništa loše ili pogrešno u traženju donacija/jednokratne pomoći i sl., ali zbog ozbiljnosti čovjeka koji bilo što traži, dobro je da on i sam zna što traži i kako to netko može protumačiti. Kompanije koje se bave prodajom i/ili proizvodnjom suplementacije, svoje sponzorirane sportaše trebaju ugraditi u brand i narativ, što znači da će malo toga ići na ho-ruk, a još manje i teže funkcionirati ako obje strane nemaju BAREM okvirnu skicu funkcioniranja u vidu vlastitih obveza i želja.

Isto tako, "ajmo bit realni", u slučaju kad se sportaš javlja kompaniji, on je potražitelj, ali istovremeno mora nešto moći ponuditi kako bi se poslovnom subjektu učinio atraktivnim za ulaganje i/ili sponzoriranje. Drugim riječima; nemoj mi reći što si učinio za sebe, već što možeš učiniti za mene, što želiš za to, što zajedno možemo napraviti i kako će nam to obojici pomoći.

Da, percepcija u kojoj kompanije imaju određene svote novca za suradnje, sponzorstva, donacije itd. može biti točna, ali zaista, one ga nemaju zato što se njime razbacuju na neozbiljan način. (Iznimka je tu, naravno, gospodarski kriminal, naš regionalni brend, tko ga ne bi volio.)

Možda najbolje ako ste bodybuilder, pogledajte kompaniju kojoj se obraćate kao kolegu iz branše. Zamislite da je i ona bodybuilder, da i ona treba na neki način napredovati, probijati granice, ispravljati nedostatke, otkrivati nove i uspješne metode popravljanja sebe. Kad je u pitanju kolega, jel... budite kolegijalni. Sjetimo se svi da "treba dvoje za tango" i kako se atmosfera suradnje najbolje gradi obostranim ulaganjem truda.

Svjedoci smo sve veće popularnosti „influencera“, instagramuša, fejsbukovaca, jutjubera itd. Neki od njih ne da nemaju medalju, nego čak i nisu sportaši natjecatelji, no imaju ono što velik broj kompanija iznimno cijeni – pažnju određene ciljane skupine. U tom se grmu krije zlatna koka i ako već niste, to je stvarnost kojoj vrijedi posvetiti vremena i rada. Sjetite se, u takvom vam okruženju sportski pedigre može biti samo plus, a ostalo je stvar prakse, upornosti i osobnosti.

Bilo da želim donaciju, sponzorstvo ili nešto slično - bolno sam svjestan toga da nisam jedini i da se za takvo što sa mnom natječe veliki broj ljudi. Ako ih želim „pobijediti“; kompaniji se moram učiniti najboljim potezom.

 Do Čitanja,
Luka Kuhar