Svi ste čuli za onaj početni rast koji se događa kada tek krenete trenirati. Krenu li kao kost i koža i odjednom evo jasnih naznaka mišića. Isto tako, čuli ste i da napredak s vremenom dolazi sve sporije.
Isprva je to sve divno i krasno. Otkrili ste utege i neke nove vježbe, naučili se nan određene ispravne pokrete i rastete. Ruke su najednom nešto više od skijaških štapova, a prsa se naziru preko omiljene majice. Ako ste jedan od mudrijih, onda vam i noge već uspijevaju popuniti traperice (ne one za balerine što se danas prodaju).
Išlo je to tako neko vrijeme i onda kratka pauza, za neke možda znatno dulja. Čini vam se da stojite ili, još gore, da ste već neko vrijeme pritisnuti uz plafon svojih mogućnosti i da dalje nema. Rijetko je to slučaj pa nema mjesta za velike uzbune.
U radu i razgovoru s ljudima koji se dulje vrijeme bave bodybuildingom i fitnessom uočavam čitav niz razloga zbog kojih ovakva situacija može nastupiti. Odlučio sam se u ovom članku izabrati jedan, nedovoljno spominjan i, nadam se, vama zanimljiv.
Siguran sam da ste često čuli dvije krilatice: „work hard“ ili, s druge strane, „work smart“. S godinama sam slušao više argumenata pobornika jedne, odnosno druge skupine ljudi.
Zapravo, onaj tko želi nastaviti napredovati trebao bi nastaviti koristiti obje, ali u ispravnom redoslijedu. Kako to mislim?
Work smart:
Prije nego što počnete raditi teško, treba raditi pametno. Zamislite da želite sagraditi kuću, voljni ste uložiti vremena, dizati kamenje, lopatati itd. Sve je to divno i krasno, ali što ako nemate pojma kako izgleda kuća niti kako se ispravno rabe ti alati? Isto vrijedi i za bodybuilding. Volja, želja i spremnost na ulaganje trebaju biti uloženi onda kada se pametno odredilo kako to najbolje učiniti. Kada poznajete reakcije svog tijela, boljke i mane vlastite figure te iskreno i kritički pristupite cilju, ima smisla raditi teško.
Work hard:
Ovako napreduju izvrsni. Oni među nama koji su duže u bodybuildingu već znaju izvesti ogroman broj vježbi. Uspješni su u izbjegavanju povreda i upoznati s tijelom koje razvijaju. Problem nastaje kada pomisle da je to dovoljno i da, u trenutku u kojem su „prokužili“ te segmente, više ne trebaju raditi teško. Upale im nisu saveznici, bol im je signal da prestanu izvoditi vježbu i misle da je potrebno biti hardcore samo onda kada se još učiš zanatu.
Niti je svaka bol dobra, niti je upala uvijek nužna, ali mnogi od nas prečesto zaborave na težak rad, odnosno pomisle da su prepametni za ozbiljan napor.
Oni među nama dovoljno pametni da ostanu radnici biti će izvrni i nastaviti napredovati.
Do Čitanja,
Luka Kuhar
