Košarica Narudžba

Ako niste dobro....

08.05.2020
Luka Kuhar
Počeo sam pisati ovaj tekst u par navrata - nije išlo. Tako to nekada ide, odnosno ne ide, u ovom životu. Želite se izraziti, a ne ide. Ne znate kako, kome ni zašto. Nema ni smisla. Jer niste dobro...i tu je ponor
 
 
 
Sve naredne rečenice želim posvetiti fantastičnom bilderu, šaljivom zezantu, ocu i sportašu koji nas je nažalost napustio. Počivao u miru, Luke Sandoe...
__________________________________________________

6,000,000,000,000,000,000,000,000
 
Taj broj predstavlja, otprilike, težinu Zemlje. Čitavog planeta. Svijeta kojeg, osim u filmovima i serijama znanstvene fantastike, još uvijek zovemo jedinim domom. Prilična je to brojka. Ne da se baš izgovoriti. Tri sam se puta pogubio brojeći nule. Bogu hvala, postoji copy-paste funkcija pa nisam morao ručno upisivati. Da jesam, ostali bi bez jedne do tri ili imali pet-šest viška.
 
10, 100 
 
U tonama, ukupna je težina Eiffelovog tornja sa svim svojim dodacima. Nevjerojatan arhitektonski pothvat postao je simbolom grada Pariza i vjerojatno najprepoznatljivijom građevinom u očima mnogih stanovnika Zemlje.

385
 
Kilograma, težak je novi, prekrasan Harley-Davidson Road Glide Special. Impresivan motor nostalgičnih linija i moćnih karakteristika robustan je i širok. Na odličan način predstavlja itekako dobro znan brand.
 
Sve te brojke, motori, tornjevi, planete; nekada..nekada ništa nije tako teško kao teret vlastite glave na ramenima. Opterećenost nekontrolirano jakim, gdjekad opsesivnim mislima. Guše stiskom, razvlašćuju, oskvrnjuju i terete. Veliki im se ,prostrani, svijet čini premalim i nedovoljnim. Ništa u njemu ne može pružiti sreću. Kakve građevine, kakva vozila, novci, poslovi, medalje i priznanja.
 
Najgori je osjećaj izgubljenosti. 
 
Gledanje iz vlastite glave. Iz mora košmara i kaosa. Oči bi pobjegle van. Žele nestati iz svega toga. Izgubiti se.
 
Interakcije drugih s tim istim svijetom tako su jednostavne, bezbolne, neopterećene i lake. Zašto meni ne može biti tako? Zašto se i najmanja sreća, iskra veselja, tako brzo uguši u nadirućoj tami? Zašto se glava sjeti najgoreg, servira najteže, udara najniže i priželjkuje najbolnije, kada je sve što želimo - jedna mirna večer? Jedan neometan san.
 
Nema gluposti, nema pomanjkanja pameti. Sreća se želi, doziva i čeka. No trenuci gube na posebnosti. Željno iščekivanje sreće zamijenila je strepnja za još većom nesrećom koja ju jamačno u stopu prati. Ništa dobrog ne može doći. Ništa dovoljno dobrog. Ništa, ništa što više može pomoći protiv demona. Udomaćili su se. Pobijedili su. 
 
Ugašena je svjetiljka. Nema više žara, sve što živi, a malo je toga, kupa se u sjenama.
 
Bitka je izgubljena.
 
Ono malo života. Ono malo što ostaje, želi gorjeti za druge. Onemoćalo i malaksalo nakon pokušaja samopomoći, podastire se ostalima. 
 
Njih će nasmijavati. Njima će razgaliti emocije, učiniti ih vedrijima i radosnima. Slušati kako se smiju, hihoću i dolaze do zraka od šale do šale. Tiho, sasvim tiho, i dalje će žalovati za izgubljenom bitkom. Vjerujući čvrsto da je sav taj smijeh i cerek nemoguć u vlastitom biću. 
 
I bit će neumorno.
 
Pretvorit će sebe u misiju boljitka drugih, ne dopuštajući si česta pucanja i rupe u oklopu. Nitko neće patiti, kao što ono pati. Neumorno, bez prestanka, svima oko sebe nastojat će pružiti sve što više samo nije u stanju doživjeti. Nitko ne mora boljeti, kao što ono boli. 
 
Hrani se tuđom srećom. Da svojom mora, umrlo bi od gladi. Jala je previše. Jedino njega vidi, jedino je što poznaje. Sreća je uvijek stanje drugoga, tuđinac i neznanac. Ovdje, ovdje više ne stanuje. Tiho, sasvim tiho, predaje se. 
 
Rat je izgubljen.
 
I tako to ide, dragi moji ljudi. 
 
Takvo je crnilo umova. Takvi su mrakovi svijesti. Bespuća beznađa. "Zakiseljenih" neurotransmitera i gorkih uspomena, iskustava i doživljaja, istrunulih u silom zatvorenim, mentalnim ladičarima.
 
Događaju nam se. Zahvaćaju nas. Mračne noći duše.
 
Ljudi smo, ograničeni. Ne možemo uvijek biti u redu. Ne možemo uvijek biti dobro. Niti trebamo. Nerealno je to očekivati, nehumano tražiti. Pod teretom društveno konstruirane savršenosti, ili čak normalnosti, svi ćemo se urušiti. Hineći neslomljivost, doći će dan potpunog pucanja.
 
Molim vas, kao ljude, da ne zaboravite na sebe.
 
Kao na čovjeka čija nutrina također zahtjeva njegu i pažnju. Promišljen pristup, temeljitu introspekciju, proljetna čišćenja i brižno rukovanje.
 
I onda kad vam nema smisla, kad vam je sve što ovdje piše glupo. Kad znate bolje od mene i jasno vam je da je sve već otišlo predaleko. Da nema spasa, da nema nade. Gasi vam se plamen i umorni ste od svog tog je*enog pritiska koji ga iz dana u dan čini manjim, slabijim i ništavnijim. Kada se čini kako postoji samo jedan izlaz....
 
Sjetite se da niste jedini plamen.
 
Posudite od tuđe vatre.
 
Netko vam uvijek može biti svijeća.
 
Do Čitanja,
Luka Kuhar
Da bi mogao komentirati moraš se registrirati,
ako već imaš račun prijavi se! Registracija | Prijava

PREPORUČUJEMO